Pričati o šibenskom sportu, a zaobići Antu Baranića isto je kao jesti nezačinjenu hranu. Riječ je o čovjeku koji je na svojim fotografijama ovjekovječio najpoznatije šibenske sportske trenutke, kako one sretne, tako i one koji su rastužili ovdašnji navijački puk. Sport, je, naravno, samo dio njegove preokupacije kao fotoreporetara, ali vrlo važan dio, pogotovo, ističe, u ove stare dane.
– Fotografiranje sportskih događaja dobro mi dođe za popunjavanje penzije, koja je mala. A riječ je i o spajanju ugodnim s korisnim, jer volim izaći među ljude, družiti se, na utakmicama je uvijek zanimljivo društvo – kaže Ante, koji već 40-ak godina sa svojim fotoaparatom obilazi stadione, dvorane i ostale sportska borilišta.
Pitamo ga sjeća li se svog prvog zadatka kao sportskog fotoreportera?
– Kako ne! Bilo je to 1973. godine, te se godine u novootvorenoj dvorani na Baldekinu igrala jedna od skupina Svjetskog prvenstva u rukometu. Igrali su, mislim, Istočna Njemačka i Sovjetski Savez. Sjećam se da se trener DDR čudio što sam bez blica napravio tako dobre fotografije. I ako smijem nešto primijetiti, tada su rukometašice bile puno ljepše i zgodnije – u svom će šaljivom stilu Ante, koji je, dodaje, u školskim danima i sam bio rukometni vratar.
– Već tada me je bilo lakše preskočiti nego zaobići. Bavio sam se ja i jedrenjem neko vrijeme, pa možda zato i dan danas najviše uživam fotografirajući jedriličarske regate – kaže Baranić.
Košarka je, ističe, isto zahvalna za fotografiranje.
– Važno je, naravno, i uhvatiti pravu poziciju. Prije je nama fotografima bilo lakše, jer smo se na Baldekinu mogli ‘utaboriti’ ispod koša, a danas se to više ne smije. Prije je sve bilo nekako opuštenije, prisnije – kaže Ante, koji je, naravno, fotografirao i najpoznatiju šibensku košarkašku utakmicu, onu između Šibenke i Bosne 1983. godine. Osim po naslovu prvaka koji se osvojili Dražen Petrović i društvo, Baranić tu utakmicu pamti i po još jednom detalju. Naime, u gužvi koja je nastala nakon što je Dražen pogodio oba bacanja za pobjedu, ostao je bez jakete.
– Još uvijek se sjećam te jakete, bilo je to zapravo tzv. ‘vinterica’ s dva lica i ni sam ne znam kako su mi je skinuli, tim više što sam preko ramena nosio torbu punu opreme. Dobro da nisam i bez nje ostao – prisjetio se Ante te zgode.
Takvih pričica ima ‘mali milijun’. Jedna od zanimljivijih je ona iz Padove, talijanskom gradu u kojem je Šibenka 1982. godine protiv francuskog Limogesa igrala finale Kupa Radivoja Koraća.
– Po dolasku u Padovu ja i par igrača Šibenke otišli smo u šetnju gradom, kada je počela padati kiša. Kako ne bih pokisnuo, Bruno Petani dao mi je svoju klupsku trenerku, a imao sam je na sebi i po povratku u hotel. U jednom trenutku primijetili smo da me ovi iz Limogesa čudno gledaju.
‘Ante, Francuzi misle da si ti neko naše tajno oružje’, počeo se smijati Petani. Ljude iz Limogesa, naime, zavarala je Šibenkina trenerka na meni, nije im bilo jasno što ja s ‘metar i pol’ radim u momčadi, vjerojatno su pomislili da sam neko čudo od igrača – smije se Ante.
Dodaje da bi imao puno više inozemnih terena da nije bilo jedne ‘sitnice’ – straha od letenja.
– Nema šanse da uđem u avion. I u Padovu i u Berlin, gdje je Šibenka također igrala finale Kupa Radivoja Koraća, išao samo svojim autom. Problem s letenjem imao je i Željko Marelja, ali on je to rješavao tako što bi malo popio – smije se Baranić.
Priznaje kako je na utakmicama šibenskih klubova teško biti strogo profesionalan, odnosno uz fotoreportera ne biti i navijač.
– Ne možeš biti hladan kada igra netko iz tvog grada. Znao bih se, pogotovo na košarci, toliko uživjeti u utakmicu da bi zaboravio fotografirati. Dokaz te ‘neobjektivnosti’ je i da se fotoreporeteri uvijek smjeste na onu stranu gdje napada domaća ekipa – objašnjava Ante, koji se ne misli tako brzo povući sa sportskih borilišta.
– Radit ću dok god me trpe – zaključio je u svom stilu Ante Baranić.
