Ne, nismo skloni istočnjačkim „zavijačama“, mi smo moderni. Kod nas se slušaju zapadnjački komercijalni hitovi. Naši kafići i klubovi su na svjetskoj razini, tako se mi predstavljamo u medijima. Ipak, čim se ugase kamere i spreme mikrofoni, vadi se harmonika. Skače se na stolove, pale se cajke i razbijaju čaše.
Kad upalite bilo koji hrvatski TV program, šanse da čujete nešto o glazbenoj estradi Srbije i ostalih država bivše Juge ravne su nuli, osim ako je riječ o nekoj mega moćnoj Lepoj Breni i njoj sličnima, koje još i danas drmaju i tresu Balkanom. Nekad Titu „Jugoslovenkom“, pa kao moralna podrška srbskim dragovoljcima, a danas od svih nas prozvana „pop-folk zvijezda“. Zašto i kako je ona drugačija od ostalih „pevača i pevačica“? Drugačija je zato što je s godinama skupila pozamašnu svotu novca pa si može kupiti i reputaciju u medijima. Uostalom, po čemu su oni gori ili bolji od naše žalosne glazbeno-komercijalne scene? Svaka čast iznimkama, ali svi jasno vidimo i čujemo da je danas najlakše propjevati. Danas je glazbena karijera kao obično mlijeko u Konzuma, tko za njega ima, kupi ga, piše studentski.hr
Svi hrvatski mediji propagiraju lažni sjaj. Govore kako smo mi iznad toga, emancipirani, kako nismo Balkanci. Ne, nismo skloni istočnjačkim „zavijačama“, mi smo moderni. Kod nas se slušaju zapadnjački komercijalni hitovi. Naši kafići i klubovi su na svjetskoj razini, tako se mi predstavljamo u medijima. Ipak, čim se ugase kamere i spreme mikrofoni, vadi se harmonika. Skače se na stolove, pale se cajke i razbijaju čaše. Više je puta u hrvatskoj javnosti isticano kako najpoznatija srpska folk zvijezda Svetlana Ražnatović „Ceca“ neće zapjevati u Lijepoj Našoj zbog svoje četničke prošlosti. Možda neće uživo, ali imamo priliku svakodnevno slušati njene hitove u brojnim ugostiteljskim objektima diljem Zagreba i Hrvatske općenito.
Zašto smo tako licemjerni? Naši mediji se izruguju s njima i njihovom glazbenom scenom, mi smo kao kulturni i iznad tog balkanizma. Zašto onda devet od deset većih i poznatijih klubova u hrvatskoj metropoli na repertoaru ima isključivo cajke? Prepuni su, čak se traži i mjesto više. Tu spadaju i visoko elitni klubovi u kojima se skuplja najviša „krema“ našeg društva, oni isti koji javno u medijima pljuju po svemu tome. Naravno, u Zagrebu kao europskoj metropoli postoje i mnogi klubovi koji nude i ostale glazbene žanrove, ali nisu ni blizu posjećeni kao prije navedeni.
Čak i naši političari koji nas predstavljaju u svijetu, koji nama mladima prodaju priču o Europi, oni koji bi trebali biti kao nekakav primjer i usmjeravati nas na neka kulturna uzvisivanja, baš oni svako malo neslavno osvanu na nekoj snimci, pijani i „raspevani“. Uostalom, sami smo ih takve odabrali i ne bismo ih trebali osuđivati zbog toga. Svatko ima pravo relaksirati se na svoj način, na način koji njega opušta i usrećuje, ali ono što je za osudu je licmerje. Za svaku osudu je licemjerje svih onih velikih domoljuba, od kojih je velika većina još s desnicom u zraku i sa slovom “U” na njihovom „velikom” hrvatskom srcu, a vjerojatno ni ne znaju njegovo pravo značenje. Proklinju Srbe i sve srpsko, a kad padne noć, glavni su na binama poznatih narodnjačkih klubova. Nije takvo stanje samo u Zagrebu, ali Zagreb navodim jer je glavno hrvatsko kulturno središte.
I u ostatku države isto je stanje, svaki grad i gradić ima barem jednu „birtiju“ u kojoj se danonoćno vrte cajke, a naravno, u lokalu im stoji slika na kojoj je hrvatski grb. Svi koji to čine nisu ni svjesni koliko su kontradiktorni, ne lažu samo druge, lažu prije svega sebe. Licemjerje je gore od najgorih ideala. Ako ćeš već imati svoj ideal, onda ga barem poštuj. Ako ćeš mrziti Srbe, onda ne ljubi potajno njihovu kulturu, jer bi to bilo kao daoni koji dižu tri prsta u zrak slušaju Marka Perkovića Thompsona. Svaka vrsta ekstremnog nacionalizma je za čistu osudu. Ali, što je s licemjerjem? Je li za veću osudu jedno govoriti, drugo misliti, a treće raditi? Moliti se Bogu ujutro, a za ručak ga opsovati jer je juha koju jedeš bila prevruća.
Jedna sam od fanova „balkanizma“ i toga se ne sramim. Ne skrivam da mi je draga glazba Halida Bešlića i njemu sličnih, ali isto tako volim, cijenim, poštujem i obožavateljica sam mnogih naših domaćih, a i stranih izvođača. To što je jedan dio mene okrenut i balkanskoj glazbi tumačim kao moju svestranu osobnost. Kao što, na primjer, volim domaću kuhinju iznad svega, isto tako uživam i u talijanskoj, meksičkoj i turskoj hrani. Je li to razlog da me osuđuju da dovoljno ne poštujem domaću hranu i kulturu? Pa živimo u demokratskoj državi, sami biramo što ćemo voljeti i poštovati. Nažalost, velika većina ne zna osnovnu definiciju demokracije pa je nismo u mogućnosti kao takvu često puta ni živjeti.
Najlakše je biti licemjeran, praviti se da si uzorni hrvatski građanin koji nedjeljom ide na misu, poštuje svoju obitelj i iznad svega hrvatsku tradiciju, a od te tradicije ne poznaje ni dva posto. Da je pitati ove goruće „Hrvatine“ tko je napisao himnu, da je otvoriti nekoliko povijesnih tema vezanih za Hrvatsku, većina njih bi se samo gledala. Žalosno i sramotno je to što većina mladih nema pojma što se zbiva u državi, upućeni su površinski u neke aktualne vijesti kao što su invalidi iz Savske, svježi izbori i trenutno najaktualnija tema, pas „Medo“. Nevina životinja kojoj je oduzeto pravo da laje, to je kao da sutra nama zabrane da pričamo. Kažu demokracija, demokracija u Hrvatskoj ti je javno iznijeti svoje mišljenje i za to biti osuđen, javno izabrati svoje političko uvjerenje i zbog toga možda izgubiti posao Ako si desno orijentiran, odmah si „ustaša“; ako si lijevo orijentiran, odmah si „Titov partizan“.
Nemojmo se zavaravati i licemjerno pretvarati da smo nešto što nismo, ne sramimo se sebe. Čemu licemjerje? Zašto javno nešto mrziti, a potajno ljubiti? Zar stvarno mislite da naši današnji kvazi velikani, kad napuste svoja radna mjesta poput Sabora, velikih tvrtki i ostalih „renomiranih“ institucija, idu doma slušati Mozarta i Beethovena i piti čaj? Ne, ne idu! Nemojte osjećati krivnju ako posjećujete neki narodnjački klub, i oni su u tim klubovima kao i mi, samo u posebnim „vip“ prostorijama. Uostalom, ako zakon dozvoljava da u nekom klubu svira određena vrsta glazbe, ne može nitko sebi uzeti za pravo i govoriti čija je glazba bolja ili gora. Sve je to valjda neka vrsta umjetnosti ili barem nešto što teži tome.
autor:Anamarija Benja
screenshot youtube
