Neurokirurg i profesor na Odjelu za neurokirurgiju Sveučilišta Stanford bio je perspektivan mladi liječnik, suprug i otac male djevojčice. Razbolio se u dobi od 37 godina te unatoč kemoterapiji preminuo zbog agresivnog oblika karcinoma pluća koji je metastazirao. Svoja razmišljanja o životu stavio je na papir nekoliko mjeseci prije smrti, a objavio je portal Stanford Medicine.
Na stažiranju postoji izreka “Dani su dugi, a godine kratke”. Kod učenja za neurokirurga, dan obično počinje u 6 ujutro, a traje sve dok ne završe operacije. Stažista se ocjenjuje po njegovoj vještini, ne smiješ biti spor ni traljav. Nadređeni vam kažu “nauči kako biti brz, poslije ćeš naučiti kako biti dobar”. Tijekom dugih operacija dolazi do oštećenja tkiva, živaca, otkazivanja bubrega, preduge anestezije – svima je u interesu da što prije završimo.
Smiješna stvar u operacijskoj sali je da uopće nemate osjećaj o prolaznosti vremena. Ako je dosada, kako je filozof Heidegger rekao, svijest o prolaznosti vremena, tada je ovo u sali suprotno. Dva sata mogu proći poput minute. Nakon zadnjeg šava i zatvaranja rane, počinje normalno vrijeme. Zatim se počinješ pitati – kada će se pacijent probuditi? Kada će doći novi slučaj? Koliko ću pacijenata primiti do tada? Kada ću večeras stići kući? Zadnji administrativni zadaci nevoljko se obavljaju prije odlaska. Jesu li mogli pričekati do sutra? Ne. I Zemlja se nastavlja okretati oko Sunca.
No godine su, kao što je obećano, proletjele. Šest godina je prošlo u bljesku, a na zadnjoj godini specijalizacije razvio sam klasične simptome – gubitak težine, vrućice, noćno znojenje, bol u leđima, kašalj – ukazujući na dijagnozu koja je brzo potvrđena, metastatski rak pluća. Brzina vremena se usporila.
Na kemoterapiji sam progurao kroz zadnju godinu specijalizacije. Bolest se vratila, završio sam u bolnici i ponovno na kemoterapiji. Pojavio sam se u bolnici oslabljen, s mlitavim udovima i stanjenom kosom, nesposoban za posao pušten sam kući. Ustajanje iz stolca i podizanje čaše vode zahtijevalo je koncentraciju i trud.
Ako se vrijeme proširuje kad se kreće velikim brzinama, smanjuje li se ako se netko jedva kreće? Mora da je tako, dan je znatno kraći. Sastanak kod liječnika je cjelodnevni zadatak, kao i posjet prijatelja. S malo stvari koje razlikuju jedan dan od drugog, vrijeme sam počeo doživljavati kao statično. Sada vrijeme nije značilo ništa, dani u tjednu jedva više od toga.
Gramatika mi je postala zbunjujuća. Što je ispravno? “Ja sam neurokirurg”, “Bio sam neurokirurg”, “Nekoć sam bio neurokirurg i bit ću opet?”. U kojem ja vremenu živim? Nedavno sam proslavio 15-godišnjicu mature, a netko je rekao “vidimo se na 25-oj”. Vjerojatno ipak ne…
Ipak, u našoj kući postoji dinamika. Naša kćer je rođena par dana nakon što sam otpušten iz bolnice. Iz tjedna u tjedan, ona cvjeta, prvo hvatanje rukicama, prvi osmijeh, prvi smijeh. Njezin pedijatar bilježi svaki napredak i rast. Osvježavajuća radost ju okružuje. Dok sjedi u mom krilu i smije se zadivljena mojim pjevanjem, svjetlo odjednom dolazi u sobu.
Vrijeme je za mene dvosjekli mač. Svaki dan me odvodi dalje od depresije remisije raka, no svaki dan mi se približava sljedeći recidiv i posljedično – smrt. Možda kasnije nego što mislim, no svakako prije nego što želim. Očiti je impuls da “živiš život punim plućima” – putuješ, jedeš, ostvaruješ sve želje i zanemarene ambicije. Dio okrutnosti raka je to što ne ograničava samo vrijeme, već i energiju. Čak i da imam više energije, preferiram kornjaču naspram zeca.
Svatko podlegne svojoj konačnosti. Pretpostavljam da nisam jedini koji doseže ovo stanje pluskvamperfekta. Većinu sam ambicija ili ostvario ili napustio, u svakom slučaju su stvar prošlosti. Budućnost više nisu ljestve prema ciljevima života, već se poravnava u vječnu sadašnjost. Novac, status, sve to tako malo znači sada.
Ipak jedna stvar ne može biti lišena budućnosti, moja kćer Caddy. Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da ima barem neko sjećanje na mene. Riječi imaju dugovječnost koju ja nemam. Razmišljao sam da joj ostavim seriju pisama, no što bih u njima napisao? Ne znam kakva će djevojčica biti s 15 godina, ne znam ni hoće li se odazivati na nadimak koji smo joj dali. Postoji tek jedna stvar koju mogu reći toj bebi, koja je određena za budućnost te se preklapa s mojom prošlosti.
Poruka je jasna. Kad dođeš u jedan od brojnih trenutaka u životu u kojem moraš podvući račune, sjeti se gdje si bila, što si radila i značila svijetu. Molim te, nemoj zaboraviti kako si ispunila zadnje dane umirućeg čovjeka nemjerljivom srećom, radošću kakvu nikad prije nisam upoznao, srećom koja ne traži više već nas ostavlja ispunjenima i mirnima. Sada, u ovom trenutku, za mene je to ogromna stvar.
Izvor: 24 sata
