Kata Banić, 26-godišnja prvostupnica ekonomije, već sedam mjeseci živi na Novom Zelandu preko working holiday vize.
Konstantna želja za promjenama i istraživanjem novih mjesta joj je u krvi pa je tako ova Šibenčanka u sklopu Erasmus razmjene boravila u Poljskoj, a što na svoju ruku, što u sklopu raznih projekata ili seminara, putovala je od Portugala, Rusije, Turske do Tunisa. Kata iza sebe ima i Rekotorovu nagradu koja je dodijeljena za volonterski i humanitarni radi Udruzi Studenti za studente, koje je ona tada bila član.
Kata je s nama podijelila iskustvo života na drugom kraju svijeta, ali i otkrila koji su joj daljnji planovi.
– Na Novom Zelandu sam sedam mjeseci, preko working holiday vise. To je inače viza na godinu dana, za osobe od 18 – 30 god. Za državljane Hrvatske kvota je sto viza godišnje i princip se uglavnom svodi na najbrži prst. Kvota za ovu god se otvara u kolovozu, a postoje i neki uvjeti koje je potrebno ispuniti. Osim što se ne smije biti stariji od 30 god, treba napraviti x ray pluća i naravno imati urednu snimku, 4200 NZD na računu i putno zdravstveno osiguranje. Ukoliko je viza odobrena, ima se godinu dana da se aktivira, točnije uđe u zemlju i od dana ulaska vrijedi godinu dana – priča nam ova Šibenčanka koja trenutno živi u Aucklandu gdje i radi.
SVAKA TRI MJESECA NOVI POSAO
Kroz sedam mjeseci promijenila je tri smještaja i isto toliko poslova. Prvi posao joj je bio u fine dine restoranu gdje je radila kao ‘helping hand’,odnosno ispomoć. Nakon toga je slijedio posao u prehrambenoj industriji gdje je radila u jednoj od najvećih novozelandskih tvornica mesnih prerađevina, točnije kobasica.
– Tu sam prvo radila kao radnica na traci, te su me nakon mjesec dana promaknuli u operatora stroja. Trenutno radim u jednoj putničkoj agenciji koja organizira putovanja u Hrvatsku i Europu. Izrađujem vouchere, itinerere, uređujem web stranicu, asistiram kolegi, uglavnom klasični uredski posao. S ovom vizom nam je dozvoljeno raditi tri mjeseca za jednog poslodavca, što je u jednu ruku dobro, a u drugu nije. Jer posla zapravo ima, ali puno više onoga za minimalac. Stres je svaka tri mjeseca tražiti posao, ali dobra stvar je što ovdje ima puno mladih iz cijelog svijeta koji su na WH i poslodavci znaju za tu vrstu vize pa tako i često zapošljavaju sezonske radnike – otkriva zašto je u sedam mjeseci promijenila tri posla.
Kata je na Novi Zeland došla sama i otkriva da tu nije nikoga znala, no kako je njezin prvi smještaj bio u hostelu, vrlo brzo je upoznala veliki broj ljudi. Prva dva mjeseca je živjela u hostelu u centru Aucklanda, nakon čega je slijedilo preseljenje u Južni Auckland budući da je tamo bila smještena tvornica u kojoj je radila. Tamo je živjela s obitelji s Cookovog otočja, koje je i posjetila po završetku tromjesečnog rada u tvornici, a trenutačna adresa joj je u velikoj kuću u kojoj iznajmljuje sobu i živi s Maorima.
ŽIVOT S MAORIMA
– South Auckland glasi kao opasna četvrt, iako po mom sudu puno se nesigurnije osjećam sad, gdje trenutno živim, a to je West Auckland. Policija je non – stop s rotirkama i uvijek nekoga jure. Pravi divlji zapad. Rentam sobu u velikoj kući u kojoj živim s Maorima, koja se nalazi trideset minuta pješice od posla, tako da svakodnevno sat vremena pješačim. Ovdje ćete rijetko vidjet ljude da šeću, svi su u autima što i ne čudi kad su udaljenosti zaista velik, a auti lako dostupni i jeftini. Tu sam položila vozački, jer nisam imala položeno od doma,a ovdje je princip skroz drugačiji nego kod nas. Položiš teoretski test i to je to, na tebi je tko će te naučiti voziti – objašnjava nam.
Osim rada, Kata je našla i vremena za turističke obilaske i upoznavanje Novog Zelanda. Posjetila je već spomenuto Cookovo otočje koje je, kako nam kaže, pravo ‘fjaka đir’ s prekrasnim pješčanim plažama, grebenima, šarenim ribama, kokosima i papajama. Pravi raj na zemlji, složit ćemo se. Odmah po dolasku je upoznala veliki broj ljudi, među njima i Ninu iz Zadra koja je tu isto na WH i s njom već tradicionalno vikendima organizira razne izlete i piknik druženja.
U POSJETU HOBITIMA
– Imamo naše male rituale, idemo na piknik u Albert park ili ljeti u Silo park, koji noću ima filmove na otvorenom, hranu i sajmić rukotvorina i starina. Također vikendima obično odemo okolo po sjevernom otoku, rentamo auto i odemo na izlet. Tako da sam većinu već obišla, i ostaje mi još južni otok za koji kažu da i je prava ljepota Novog Zelanda radi svojih planina, prostranstava, fjordova, a i manje je naseljen, pa s tim i divljiji. Družim se kako s Hrvatima tako i sa ostalima, a najdraža uspomena do sad mi je Wanderlast festival i koncert Thievery Corporationa i Xaviera Rudd, Australca koji je prava sreća i na koji sam išla s prijateljicom iz Argentine. Tongariro alpine crossing mi je do sad najbolje iskustvo ovdje, inače se obožavam penjati, a ovo je nacionalni park, tj. aktivni vulkan (Mt Doom iz LOTR), koji je zadnji put eruptirao, mislim ,2012. Taj uspon/šetnju zovu najboljim jednodnevnim usponom na Novom Zelandu. Na samom vrhu nalaze se dva jezera, očaravajuća priroda, golet bez ikakve vegetacije – opisuje nam mjesta koja je tokom sedmomjesečnog boravka posjetila.
Naravno, kada si na Novom Zelandu još jedna se destinacija nameće kao ‘must see’, a to je Hobitton koji je nju, koja nije zagriženi fan Gospodara prstenova, oduševio.
Katin općeniti zaključak nakon vremena provedenog ‘tamo dolje’ je da Kiwijima nedostaje strasti i pripadnosti jer ‘svi su od negdje, nitko zapravo odavde, osim Maora’. Život na Novom Zelandu kao moguća opcija ili ipak prolazna avantura, pitali smo Katu kakav je njezin stav.
– Pomalo ruralan i zabačen tj. izoliran od ostatka svijeta i oštećen ozonski omotač. Uopće nije gušt biti na suncu jer doslovno prži, što potvrđuju i podaci da je ovdje najviši postotak oboljelih od raka kože. Da se razumijemo, može se tu lijepo živjeti, birokracija je lijepo uređena i sve skupa dobro funkcionira i čini život jednostavnijim – pojašnjava Kata koja u planu već ima sljedeću destinaciju.
Ne, povratak u Hrvatsku još uvijek nije u planu jer kako nam kaže, još uvijek traži svoje mjesto pod sunce. Možda će to biti Meksiko u koji ide na tri mjeseca nakon Novog Zelanda, a možda i Kanada budući da je i tamo dobila working holiday vizu.
– Vidjet ćemo sve, a i trebalo bi se i udati nekad – kaže nam za kraj ova svjetska putnica koja je trenutno uživljena Voyage Jelene Radan i Nannu Xaviera Rudda.
