Vjerujem u veliku ljubav.
Pričam drugima i idem na spojeve kao da to nije istina.
Nemam čudna očekivanja od romantike. Ne čekam nekog tko će me oboriti s nogu. Ja sam jedna od rijetkih ljudi koja zapravo voli ovu današnju kulturu kad se možeš petljat s bilo kim i monogamija nije nužno potrebna kao prije.
Ali vjerujem u veliku ljubav jer sam je doživjela.
Doživjela sam onu masivnu ljubav. Onu svemoguću. Onu za koju ne može vjerovati da uopće postoji na ovom planetu.
Ljubav koja eksplodira u nekontrolirajući plamen i onda se smiri kako bi bila tiha i ugodna u godinama koje dolaze. Ljubav o kakvoj su pisane priče i skladane simfonije. Ljubav koja te nauči više nego što misliš da možeš naučiti i daje ti beskrajno više nego što uzima.
To je bila ljubav mog života.
I vjerujem da fukncionira ovako:
Ako si sretnica, upoznaš ljubav svog života. Budeš s njim, učiš od njega, daješ se potpuno i dopustiš da utječe na promjenu tebe same. To je iskustvo neusporedivo s bilo čime na svijetu.
Ali evo nešto što ti bajke neće reći – ponekad upoznamo ljubav svog života, ali ne možemo je zadržati.
Ne udamo se za svoju ljubav, ne provedemo godine s njom, ne držimo je za ruke na samrti nakon divnog zajedničkog života.
Ne možemo uvijek zadržati voljenu osobu jer u stvarnom životu ljubav ne može sve pobijediti. Ne može riješiti nepopravljive razlike, ne može se nositi s teškom bolesti, ne pravi most između drugačijih religijskih uvjerenja i ne može spasiti nas same.
Ne možemo uvijek zadržati voljenu osobu jer postoje i druge stvari osim ljubavi. Ponekad ti želiš seosku kuću s troje djece, a on želi karijeru u gradu. Ponekad ti želiš putovati svijetom, a on se ne želi maknuti iz dvorišta. Ponekad jedno ima veće snove od drugog.
Ponekad je najbolji potez iz ljubavi upravo pustiti jedno drugo.
Ponekad nemaš izbora.
Još ti nešto nitko neće reći: to što ne završite zajedno, ne umanjuje njegovu vrijednost u tvome životu.
Neki ljudi te mogu više voljeti u godinu dana, nego drugi u pedeset. Neki te više nauče u jednom danu, nego neki kroz život.
Neki ljudi uđu u tvoj život nakratko, ali ostave toliki utisak da ih nitko ne može zamijeniti.
I kako onda da ne nazovemo takve ljude ljubavi svog života?
Tko smo mi da umanjujemo njihov značaj, da izbrišemo sjećanja, da zanemraimo načine na koji su nas promijenili, samo zato što su bili dio našeg života? Tko smo mi da odlučimo kako trebamo naći veću, bolju, jaču i strastveniju ljubav za cijeli život?
Možda samo trebamo biti zahvalni što smo upoznali tako nekoga.
Zahvalni što smo ga voljeli. Što smo naučili nešto. Što je naš život procvao zahvaljujući toj osobi.
Puštanje ljubavi nakon što si je upoznao ne mora biti najveća tragedija.
Ako dopustiš, to ti može biti najveći blagoslov.
Na kraju krajeva, neki ljudi nikad ne upoznaju takvu osobu.
Izvor: Zdravaisretna.hr
