Gimnazija Antuna Vrančića na svojoj je stranici objavila oproštajni govor Ivanice Belamarić, dugogodišnje ravnateljice koja je sa zadnjim danom kolovoza otišla u mirovinu. Govor prenosimo u cijelosti.
Dragi moji gimnazijalci,
na kraju mog radnog vijeka ne mogu otići, a da vam ne uputim nekoliko riječi. Ovog trenutka osjećam se kao maturant koji odjednom shvati da napušta jedan dobro poznati svijet koji mu je više-manje pružao radost, tugu, zadovoljstvo i nemire, ponekad želju da iz njega pobjegne, ali i volju da u njemu ostane.
Ne znam hoćete li razumjeti koliki je Božji dar kad dobijete priliku da mlade ljude odgajate i poučavate, koliko radosti nose njihovi uspjesi, ali i briga njihove tuge. Koliko je vlastitih dilema jesmo li uspjeli ili ne u misiji da od vas napravimo poštene i uspješne ljude. Rijetka je privilegija cijeli radni vijek gledati lepršavost mladosti, radost koju ona nosi, šušur koji proizvodi, veselje kojim plijeni.
Taj svijet mladosti i odrastanja dijelila sam s vama i to je ono neprocjenjivo. S vama i ja sam bila mlađa, poletnija, radosnija, a često i tužnija. Vi gimnazijalci, učenici ste na koje sam ponosna kao i uostalom i svi vaši nastavnici. Ali ne samo oni: tu je teta Ojda, Ana, Milena i Jasa, pa teta Sanja, naš Mirko i Tiho koji su vas „švercali“ kroz nedozvoljene ulaze u školu, signalizirali pušačke racije i žmirili na kratke hlače i ine nepodopštine.
Ali vi ste samo buntovni mladi ljudi čija me odgovornost, uspješnost, inovativnost, kreativnost i svestranost uvijek veselila. Gimnazijalci su ime svoje škole i rad njenih profesora uvijek pronosili Lijepom našom i izvan nje. Bili su i ostali prepoznatljivi svima. Duboko vjerujem da će tako i ostati.
Drago mi je što je vaš novi ravnatelj, mr. sc. Josip Paić, prof. ujedno i vaš omiljeni profesor i da će vaša i njegova suradnja biti jednako dobra kao moja i vaša. Ravnateljski posao je i odgovoran i zahtijevan, ali upravo kontakti s vama, prihvaćanje vaših ideja, realizacija vaših projekata, rasprave o vašim pogledima na školu, proces poučavanja i nastavu, a nadasve želja da pomažete drugima ono je što je ravnatelju neprocjenjivo blago.
Zbog svega rečenog uvijek ćete biti dio mene, veselit ću se vašim uspjesima, držati vam fige u teškim trenutcima.
Doviđenja gimnazijalci, sretat ćemo se po butama, skalama i kafićima našeg lijepog grada, a kad vas upitam kako ste voljela bih da mi kažete kako radite upravo ono što volite jer ja sam to radila cijeli svoj radni vijek.
