Preuzimanje topova na Žirju, zauzimanje kasarni JNA u Šibeniku i obrana Šibenskog mosta, ključni su momenti rujanske obrane Šibenika, koji su odlučili tijek Rujanskog rata i odredili pobjednički završetak Domovinskog rata. Složni su oko tih riječi trojica čelnih aktera dana ponosa i slave iz rujna 1991. godine; Paško Bubalo, tadašnji gradonačelnik Šibenika, Nikola Vukošić, načelnik Policijske uprave Šibenske i Ivica Ajduković – Jastreb, zapovjednik specijalnih postrojbi policije.
– Da je pao Šibenski most spojile bi se snage koje su došle tenkovima sa ovima u ondašnjoj vojarni ‘Rade Končar’. Spajanjem tih snaga Šibenik bi pao, jer je u toj vojarni bilo oko 400 vojnika do zuba naoružanih. Srećom, nisu se usudili prijeći most, jer nisu znali što ih čeka na ovoj drugoj strani. Naše snage jesu bile spremne, ali u tom trenutku nisu raspolagale odgovarajućim oružjem, odnosno oruđima. Ključni trenutak prevage je bila akcija sa Žirja, koje smo nekoliko dana ranije potiho preuzeli, prisjeća se Paško Bubalo.
Nekoliko je granata sa Žirja, priča Bubalo, palo i u more šibenske luke što je onima u vojarnama bio jasan znak da su i oni u dometu Žirja. Našoj strani te granate, koje, istina, nisu pogodile ništa osim mora, bile su dodatni poticaj.
– Zauzimanjem Zečeva i Rogoznice od naših slabih snaga, prelaskom nekolicine oficira na našu stranu, zapljenom bitnica kalibra 130 mm i njihovim prebacivanjem u Dubravu i na Jelinjak u Primoštenu, uz domet tih topova od 24 kilometra, prevaga je prešla na našu stranu i konačno je spašen Šibenik. Tada je pripremljen protuudar i 23. rujna je u 11.30 sati konačno oglašen prestanak opće opasnosti, priča nam Paško Bubalo.
Bio je to trenutak kada su naše pješačke snage prešle Šibenski most, a tenkovi JNA, pod udarom artiljerije, bili prisiljeni na povlačenje s mosta prema Benkovcu.
– Teško i skromno se živjelo, kako u cijelom gradu tih dana, tako i u našem Kriznom stožeru u potkopu kod ‘Sjemeništa’. Već drugi dan nakon prestanka opće opasnosti pamtim u jednom lijepom ozračju. Ljudi su izašli iz skloništa, kafići na rivi otvorili su svoja vrata i bilo je živo duž cijele rive. Samo središte staroga grada izgledalo je jadno i tužno, puno prašine, stakla, gelera i komada kamena sa šibenskih kuća, palača, Gradske vijećnice i šibenske katedrale, sjeća se živo Paško Bubalo tih teških dana za grad i njegove žitelje.
Po priči Paška Bubala civilni sektor obrane Šibenika bio je dobro organiziran tako da je već drugog dana napada krenula dostava hrane po skloništima. Paralelno je Bubalo vodio i pregovore za predaju vojarni, koje su na drugoj strani stalno otezali, pa konačno i odustali. Tek u prosincu 1991. gone JNA je konačno napustila Šibenik.
– Svake godine kad dođu dani spomena na Rujanski rat prve slike koje mi se javljaju pred očima su vezane za dane neposredno prije samog napada na Šibenik. To je događaj na Velikoj Glavi, žestoki napad neprijateljskih snaga s ciljem da ovladaju Skradinom, desnom obalom Krke, a tada bi Šibenik bio u direktnoj opasnosti. Bilo bi pitanje dana, koliko se može uopće održati, jer bi neprijatelj kontrolirao napajanje strujom, opskrbu vodom, praktički bi mogao ucjenjivati vojne i civilne strukture, pojašnjava Ivica Ajduković.
Tada, kada je Zbor narodne garde imao prve žrtve, pokazalo se, već legendarno zajedništvo, priča Ajduković, naglašavajući kako su ZNG i policija do studenog 1991. godine bili ‘de facto’ jedno tijelo. Na Velikoj Glavi pokazalo se kako ni pod koju cijenu nećemo odstupati.
– Rujanski rat nije se dogodio slučajno, niti je nas neprijatelj iznenadio. Takav scenarij je detaljno planiran još godinu ranije, kako bismo bili spremni dogodili se takva situacija. Sve pripreme išle su u očekivanju takvog plan neprijatelja, bez obzira bio to njihov dolazak na Šibenski most ili iz nekog drugog pravca. Sigurni smo bili da će na bilo koji način pokušati deblokirati šibenske vojarne, a to je i bio direktan cilj napada na Šibenik.
– Neprijatelj je u vojničkom smislu iskoristio svoju brojčanu i tehničku nadmoć, međutim nisu imali hrabrosti, nisu imali odlučnosti, nisu imali ni kvalitetan kadar koji bi mogao izvršiti takve zadatke koji su oni pred sobom postavili. S druge strane su imali hrvatske branitelje i svo ostalo stanovništvo kompletno organizirano za obrambene zadaće, zajedništvo vojnih i policijskih struktura te civilne strukture koje im se nisu miješale u poslove i nadležnosti već odrađivale svoj dio zadataka, priča Ajduković.
U noći kada su tenkovi zaustavljeni na Šibenskom mostu, priča nam Ajduković, donesena je brza odluka u ondašnjem zapovjedništvu što napraviti i kroz samo nekoliko sati snage su raspoređene; policija na blokadu i zauzimanje šibenskih vojarni, ZNG prema Šibenskom mostu i ostalim vojarnama. Policijske snage raspoređene su i u ostalim mjestima i nigdje nije bilo posebnih zapovijedništava za policiju i ZNG već su svugdje djelovala zajednička zapovjedništva.
– Načelnik PU Šibenske bio je stalni član zapovjedništva i praktično suzapovjednik obrane Šibenika. Rezultat svega toga je da smo već 17. rujna počeli s napadnim djelovanjima, a 20. rujna već smo imali značajne topničke snage koje su mogle preokrenuti stanje na bojištu i to se dogodilo 22. rujna, kada je neprijatelj potpuno razbijen i u paničnom bijegu napuštao ove prostore. Samo zahvaljujući odluci vodstva države u Zagrebu o potpisivanju primirja, neprijatelj se zaustavio i prestao bježati, a u protivnom vjerujem da bi neprijatelj u potpunosti bio istjeran sa područja naše županije, naglašava Ivica Ajduković – Jastreb.
Ratni načelnik Policijske uprave Šibenske, Nikola Vukošić, rujanske ratne dane, koliko god bili teški, pamti kao najljepše dane u Šibeniku. Kaže da nema pred očima neke teške trenutke.
– Na ulicama su tada bili sve odreda pravi momci, ‘fajteri’, ‘dečki prva liga’, a u meni je ta prilika da se borimo i obranimo stvorila neko unutarnje zadovoljstvo, koje mi se javlja svake godine u ovo vrijeme. Vjerujem da smo svi mi na ulicama i građanima u skloništima ulijevali samopouzdanje i sigurnost, priča Vukošić.
Odgovornost za civilno stanovništvo bila je najviše na leđima Nikole Vukošića, koji bi, kaže, bez ljudi oko sebe teško nosio taj teret. Posebno naglašava zasluge Civilne zaštite koja je odradila taj značajan posao.
– Ja vrijedim onoliko koliko vrijede ljudi oko mene. Srećom bili su to ljudi kojima ništa nije trebalo dvaput reći, sve se odrađivalo kako treba i zato Šibenik nije imao puno stradalih civila. Napad policijskih snaga na vojarnu u Šibeniku bio je planiran za četiri sata iza ponoći, bez obzira na pritisak tenkova sa mosta, i mi smo trebali pokazati da smo dovoljno jaki i da im se možemo oduprijeti na dva fronta. Gardu smo uputili prema mostu, policiju na vojarne. Znao sam da policija sa Jastrebom neće pokleknuti, pa mi je bilo lakše planirati napad na vojarnu, govori nam Vukošić.
Kako je početak napada stalno odgađan, pa tako sve do 7.00 sati, Vukošić je sam procijenio kako nije vrijeme za čekanje, jer se već razdanilo i puno ljudi je krenulo u svoje firme na posao, pa se, kako kaže, odmetnuo i preuzeo stvar u svoje ruke.
– Dao sam zapovijed da se krene na vojarne. Sve se to događalo spontano, nismo imali plan. Ja nisam ni rođen niti sam se školovao da budem vojnik. Našao sam se u situaciji odlučivati o nečemu što je čisto vojna stvar. Ta odluka bila mi je najtežih po ure u životu. Počela je pucnjava po gradu, pada nebo na zemlju, jeza jedna. Međutim kad mi se javio KOS-ovac iz vojarne, kojeg sam inače dobro poznavao, vidio sam mu po glasu da je on u goroj situaciji nego ja, prisjeća se Nikola Vukošić kako mu je to dalo novu snagu da dovrši započeto.
Vukošić se sa tim KOS-ovce uspio dogovoriti da svaki od njih nazove svoje podređene, pojasnivši mu da naša strana neće odustati od preuzimanja vojarni, a da će na njegovoj uzalud izginuti mladi ljudi, mahom ročnici. Tada je krenula paljba sa brodova JRM-a, kojima se nismo imali čime oduprijeti sa šibenske rive.
– Sjetio sam se Žirja koje je već bilo u našim rukama. Zvao sam Baltića i pitao ga može li pucati po luci. Baltić mi je rekao da može, ali mu je to krajnji domet, pa bi mogao pogoditi i koju kuću u gradu. Rekao sam mu da je tako svejedno hoće li je pogoditi on ili ovi što pucaju iz luke i sa mosta. Isto nam se piše, pucaj, rekao je Vukošić Baltiću.
Krenula je paljba sa Žirja i sa Smričnjaka, gdje je bila jedna posada bez nišanskih sprava, ali sa već toliko iskustva da su već precizno pogađali što su naumili. Tako je u nekih pola sata razbivena ta famozna JRM u Šibeniku, priča nam Nikola Vukošić, koji jedino žali što ih je, kad je sve dobro krenulo, tamo negdje kod Gaćeleza zaustavila odluka predsjednika RH Franje Tuđmana o primirju.
Da su rujanski ratni dani zaista, kako ih zovemo, dani ponosa i slave, potvrđuje mi i pogled sve trojice sugovornika kojima se cijelo vrijeme razgovora mogao vidjeti sjaj u očima, koje bi pri svakom prisjećanju `zastaklile´ od suza radosnica što su baš oni, uz brojne druge, imali čast sudjelovati u tim značajnim događanjima, kako za obranu Šibenika tako i za povijest Hrvatske.
