Ovaj utorka u Galeriji sv. Krševana bit će otvorena izložba pet autora: Anita Cella Celić, Jerko Macura, Milena Mikulandra, Danijel Srdarev, Darko Vidačković. Otvorenje izložbe je u u 20 sati u Studiju Galerije sv. Krševana. Pročitajte predgovor Karla Pudara i odvojite utorak navečer za iznimnu izložbu.
Postoje mjesta koja se neposrednom lakoćom upišu u nas, koja odišu kulturom i poviješću bez prevelika truda, ne ostavljajući pritom nikoga ravnodušnim. Gradovi su to čije ulice i vedute pripovijedaju skrivene priče velikana koji su njima prošli. Odrasti i fomirati se u gradu koji je izrodio Vrančića, Šižgorića i Dalmatinca, ispred Kneževa dvora i podno sv. Mihovila, pod budnim okom Dalmatinčevih sugrađana na vijencu katedrale sv. Jakova nosi privilegiju i izazov. Izazov i odgovornost stvaranja u okružju takvih velikana. Nakon godina izbivanja, studija i stvaranja te uspješnih karijera van rodnog Šibenika, pet autora – Cella Anita Celić, Jerko Macura, Milena Mikulandra, Danijel Srdarev i Darko Vidačković – vraćaju se svome gradu da bi opravdali očekivanja.
Stvarajući autor neizbježno upisuje dio sebe u djelo. Način je to komunikacije, kako s okolinom, tako i sa samim sobom, sa slojevima ispisane podsvijesti u koju su utkana naša znanja i iskustva. Ponekad je ta komunikacija direktna, a ponekad prenesena, no svakako nema intimnijeg posezanja prema van od autoportreta. Cella Anita Celić u Autoportretu vješto poseže upravo za metaforičkim sredstvima ne bi li na tragu starih civilizacija svoje pravo “ja” iskazala kroz animalne simbole, u formi impozantnog, monumentalanog totema koji u sebi nosi delikatnost izrade kolaža i prolaznost papirnatog materijala. Totem, koji sam po sebi nosi višestruko značenje, u Cellinom slučaju spaja snagu duhovnog i prolaznost materijalnog, zemaljskog stemljenja. Tri su glavna elementa: vuk, stablo i vrana. Naizgled snažne jedinke, vođe i predatori, u sebi kriju i štite krhka bića: pticu s insektima u flori, srce i sovu, ne bi li se u ukupnom kadru spojili u “nježnog diva”, glavnog zaštitnika i duhovnog dvojnika autorice – kita. Cellin Autoportret poetična je metafora postojanja te slojevit i senzibilan rad koji nas uvodi u složene sfere ljudske svijesti, progovarajući o intimnim stremljenjima i strahovima.
Polazeći od promatranja neposredne okoline u svojevrsnom ritualnom ponavljanu dok iscrtava sve otoke hrvatske obale u tri boje Jerko Macura provocira naš ustaljeni pogled na prirodu i život u cjelini. Opetovanim ponavljanjem tjera nas da propitujemo ono što nam se daje i što smatramo činjeničnim. Ujedno, autor nas uvlači u svoje unutarnje preispitivanje bitka i istinskih vrijednosti te daje novi pogled na prolazak vremena i odnos čovjeka spram prirode. Sigurnim potezom uz minimalistički pristup on s geometrijskom preciznošću ispunjava kadrove. Iz razvedenosti obale i geografskih, gotovo kartografskih, realnosti otoka kod rada RGB, u crtežima pak stvara sasvim nove nadrealne svjetove, pejsaže pobjegle iz futurističke podsvijesti, ili pak iz autorove vizije utopijske stvarnosti.
U središtu zanimanja Milene Mikulandre svakako je poigravanje s formom. Njezine su skulpture potraga za materijalizacijom efermernih trenutaka života, sjećanja, osoba i događaja nad kojim zamišljeno stojimo. Skidajući sloj po sloj, Milena svoje motive ogoljava do elementarnog sentimenta, najjasnije vidljivo u ciklusu Brat. Autoricu intrigira kako postići da skulptura nije oblik kojim izražavamo emociju, već emocija koja priča sama o sebi. I upravo takvo razmišljanje rezultiralo je skulpturama intimnog sadržaja u različitim materijalima. Naravno, raznovrsni kiparski materijali omogućili su joj različite pristupe istoj problematici što je rezultiralo zavidnom tehnikom izrade i drugačijim senzibilitetom prema materiji te u konačnici novim pristupom i načinom analize teme.
Možda nema boljeg načina za reminiscencijom nad Mlecima i ljepotom njihovih gradova od reinterpretacija jednog od najzanimljivijih motiva povijesti umjetnosti – magičnog bestijarija. U svom ciklusu Bestijarij – bestijarij venecijanskih kanala. Srdarev opravdava iskazano povjerenje, jer njegov imaginarij naprosto izmiče gledatelja s mjesta u slobodi ekspresije i staloženosti kompozicije. Prikazi impresivnih životinja uvlače nas u prividno poznati svijet prikazan kroz jednu vrlo osobnu prizmu. Prikazane bestije mirnoćom tona dale bi zavarati, međutim u minucioznim detaljima, akcentima boje i onomatopejičnim uzvicima krije se njihova oštrina i živost. Ono što obuzima svakako je lakoća s kojom autor pristupa temi, a način kombiranja tehnika i motiva samo je potvrda njegove vještine.
U produžetku dnevnog boravka Darka Vidačkovića pucao je pogled na jug, preko pruge, luke i dizalica, sve do Kornata. Gomila momenata i fokus pogleda usmjerenog prema luci, s lučkim dizalicama koje dominiraju slikom šibenskog zaljeva. I tako 23 godine. Sve do jednog dana kada je pogled postao kadar, a poznata okolina okosnica Vidačkovićevog eksperimentalnog filma Machinae Novae 002. Nije za iznenaditi da je izabrao upravo eksperimentalni film koji po svojoj prirodi daje slobodu i mogućnost impresijama iz dubine da isplivaju na površinu. U tom veličanstvenom izronu mehanička tijela strojeva su zaživjela uz poznati zvuk luke: brujanje, šumove, prekrcavanja, viku i visoko-frekventno škripanje beskonačne kolone teretnih vlakova. Vizualno zanimljivi i tehnički dorađeni u formalnom pristupu Vidačkovićevi filmovi na sličnom su tragu, ishodište nalaze u introspektivnoj sferi da bi potom postali opće mjesto u kojem se gledatelj prepoznaje. Tako na primjeru rada Fliper opisuje putanju, koja bi mogla biti i životni put nekog pojedinca, od jednostavnog početka i neočekivanih obrata, do međupovezanosti svih stvari.
