Željko Ljubić, poznati urar iz šibenske Kalelarge, preminuo je u subotu, 24. rujna u 62 godini života. Bio je jedan od posljednjih obrtnika koji su održali svoju urarsku radionicu u povijesnoj jezgri Šibenika, na istoj lokaciji, punih 36 godina.
Ispraćaj sa gradskog groblja Kvanj bit će u ponedjeljak, 26. rujna u 16.30 sati. Željko Ljubić bit će sahranjen, također danas u 17.00 sati na mjesnom groblju sv. Ivana u Konjevratima.
U spomen na Željka Ljubića prenosimo razgovor koji je objavljen u prosincu 2012. godine u našem časopisu IŠ.
MULČIĆ I FINE STVARI
Koliko dugo ste već u ovom obrtu? Kako je započela priča o vama i urama? Riječ je o obiteljskom biznisu?
– U samom obrtu sam, upravo će biti, 32 godine. Nije obiteljski posao, nego sam kao mulčić naginjao finim stvarima i to sam htio. I tada sam bio jedini urar koji je išao u školu, u Šibeniku. Bila je ista nastava za mene i za , na primjer, preciznog mehaničara. Bilo je više struka u razredu, a razlikovali smo se samo po praksi koju smo odrađivali.
I koliko ruka urarova doista mora biti mirna, a vid izoštren?
– Ruka mirna sto posto. Znači tko voli piti ne može raditi ovaj posao. Ruka mirna, oko dobro i puno strpljenja. Puno strpljena!
Koliko se puta dnevno otvore vaša vrata?
– Sad, u ovo vrijeme, vrlo malo. Ima dana kada nitko od mušterija ne otvori vrata.
Je li to zbog napretka tehnologije ili to objašnjavate na drugi način?
– Ma ne. Mislim da je to problem to što je ovo stari dio grada i nema „svita“. Nema nikoga. Kod mene znaju doći ljudi i reći da u ovom dijelu grada nisu bili i po godinu dana. Jer, prije je bila takva situacija da bi ljudi, koji su izlazili iz moje radnje, morali čekati da nekako „upadnu“ između onih koji su šetali Kalelargom kolika je gužva bila na ulici.. A danas, kad dođe zima, Toni Bataljaku i ja znamo stati i gledati po 15 – 20 minuta prema vani. Nitko ne prođe.
Oduvijek ste na ovoj adresi?
– Da, trideset i dvije godine. Prije toga radio sam kao šegrt kod Marka Kovača, ulicu iza. Kasnije, kad sam se vratio iz vojske, kod njega sam radio četiri – pet godina. Osamdesetih godina otvorio sam ovo ovdje, a u ovom sam biznisu od sedamdesetih.
Šibenčani?
– Znači mi, ali ima jedna stvar. Bilo je to 1993. godine kada su svi satovi, a bilo ih je četiri, bili izrešetani. Tadašnji gradonačelnik Šupuk došao je k meni i pitao me bih li popravio satove. Rekao sam da nema problema. No, rekao sam mu da neću naplatiti svoj rad, a da oni samo nabave materijal koji bude trebao. Pitao me zašto neću uzeti ništa na što sam mu odgovorio da to ne radim zbog njega, nego zbog grada. I ¨93. godine popravio sam sve te satove. Oni su proradili, a ja nisam naplatio ništa. Kada se rade ti satovi, nije u pitanju samo novac, nego i nešto drugo. Znači da ljudi pogledavaju, da znaju koja je ura. Evo primjer, ako neki sat stane, mene iz Grada odmah zovu ili zovu neki od radija i pitaju zašto satovi ne rade, iako, komu je potreban taj sat.
Da, to je više navika.
– Da to je navika. Ali što je, kada ljudi idu prema tom satu i ako ne radi, to im odmah upadne u oko, ali ako radi, nemaju pojma da su uopće pogledali u njega ili koliko je sati. Eto to ti je navika.
