Koliko ste puta prošetali pored hotela `Jadran´? Teško je sjetiti se broja, ali zasigurno vam je jedno lice ostalo u sjećanju. Neda Erak, konobarica sa 30 godina staža, kazala je da u svojoj konobarskoj karijeri nije poslužila samo Tita. Rođena je u Dubravi, osnovnu školu završila je u Rade Končara, zgradi današnje gimnazije. Nakon osnovne škole, željela je postati medicinska sestra ili trgovkinja. Međutim, kriteriji su bili visoki, a nezadovoljnih 40 učenika upisalo se u ugostiteljsku školu.
– Ja san ti bila seosko dite. Sićan se kako ti je meni mater za marendu radila kruv ispod peke i frigana jaja, za sendvič. Dugo me bilo toga sram, a onda se jedna gradska cura tila prominit za sendvič. E onda sam skužila šta je kruv ispod peke. Eto, skrenila san se teme. Kad san došla kući i rekla da san upisala konobare, to je bilo nepojmljivo mojin roditeljima. Oni su sutra otišli u grad, uzeli moje papire i odnili ih u Školu učenika u privredi, u krojače. Kupili mi šivaču mašinu u Bagata, a ja nikako nisan tila. Mama mi je sa mlikaricama išla na Staru cestu, i pomagala ženi koja je šivala. Tako je moja mater šivala polovici Dubrave, pa je tila to pribacit i na mene, priča nam.
Neda se nije dala, i na kraju je mašinu donjela u `dotu´, a služila joj je samo za sitne popravke.
– Moja teta me spasila, i ja san vratila papire u ugostiteljsku. Praksa je bila jedno vrime u domu JNA, pa u Solarisu. U Solarisu sam govorili samoj sebi da moran izdržat, jer je poliranje čaša bilo prestrašno. Šef mi je bio Duje Stančić, kaže.
Tada je imala dečka, koji joj je na kraju postao muž.
– Hodali smo sedam godina, ljubav iz autobusa. On sa Danila, ja iz Dubrave. Udala san se `79. godine na blagdan sv. Mihovila. Ja san onda već imala iskustva, i nisan tila da to bude uobičajeno vinčanje. Dovela san ekipu iz Jadrana, i napravila pir u garaži koju san proširila sa šatorom, u Dubravi. Ko restoran, jer su sale bile skupe u to vrime. Na primjer, Jedinstvo. To je bilo skupo, i ja san se odlučila za svoju garažu, a to je bilo prikladno jer se i brat vinčava, i to misec iza.
Netom prije razgovora za posao u hotelu Jadran , Neda i njezin tadašnji dečko, odnosno sadašnji muž imali su prometnu nesreću u Fići.
– Došli smo u Koprivnicu, kod muževog brata, i odlučili smo izaći negdi vani. I doživimo ti prometnu, fala Bogu nikom ništa strašno nije bilo, ali ja sam ti bila cila puna modrica. Nos natučen, podlivi, užas. I onda mi je posla ćaća telegram, da se dođem javiti u Jadrana, jer su mi odgovorili na molbu. I 12. svibnja 1977. godine ja ti dolazin radit u hotel Jadran, pojašnjava.
Kolege su joj bile odlične, kaže kako je to bilo predivno vrijeme.
– To je bila dilajla, kako ja volin reć. Nakon smjene, moj momak i cure od mojih muških kolega čekali bi nas na teraci Jadrana, donili bi čentrun i onda bi mi pričali, pivali. Život je bija lip. Ostali smo i dan danas u super odnosima.
U međuvremenu, u veljači, godinu nakon svi su dobili stalna rješenja o zaposlenju i ostali su tu. U tom vremenu, Jadran se udružuje u Šibeniku, a Neda je po rješenju trebala otići u Imperijal u Vodica, a na kraju je završila na Vidikovcu, sadašnjem Baroneu. Neda je rekla da se znalo da je to jedan noćni bar, pa joj je otac rekao da pokupi papire i da otkaz. No to je trajalo samo pet dana, a svi koji su bili razmješteni vratili su se natrag u Jadran.
– S obziron da mi je muž radija posa koji je bija isto tako teškog radnog vrimena među nama je ostala tolerancija, kaže Neda.
U vrijeme rata, hotel Jadran bio je u punom pogonu, pa tako i Neda.
– Čak smo u hotelu imali i vojsku, koja se tu hranila i spavala. Tu su bili i pacijenti iz mostarske bolnice, i ostali su skoro godinu ipo dana. To su bili pacijenti koji su tribali dijalizu. Kad me uvatila žuć, ti pacijenti koji su bili kod nas u Jadrana, njih osam, došlo me posjetiti, to je bilo baš nešto posebno. Večera se spremala za puno ljudi, a radilo se svaki dan. Prije rata je stvarno bilo predivno, Jadran je živija od svojih gostiju, kaže Neda.
Naglašava da je velika prednost posla to što ostaneš prijatelj s ljudima.
– Evo mogu spomenuti Boba i Danu, dva kanađana koji nam dolaze na festival. Ne prođe Božić, a da oni bar čestitku ne pošalju. To su velika bogatstva. I sad pričan četiri jezika, a ništa u školi nisan naučila, smije se Neda.
Ljudi su prepoznali struku, kaže nam Neda, a u svojoj karijeri nije poslužila samo Tita.
– Tremu sam ti osjetila samo kad je pokojni predsjednik Tuđman dolazio. Tada nas je pregledalo sve, osiguranje je bilo na nivou, a ja sam morala nositi vodu na binu. Onda su ti bile samo boce od litre. I tako ti ja, u pratnji osiguranja predsjednika Tuđmana, na tacni nosim litru mineralne i prolazin četiri skale. Onda sam osjećala tremu, a penjala sam se nekoliko puta. Svaki deset minuta ja san bila gori, a on uopće nije pija, smije se.
Bilo je tu anegdota, a jedna joj je ostala u sjećanju.
– Kod nas su ti se često organizirali prijemi prije vinčanja. I tako jedna mladenka otišla na wc, i vraća se da si su njeni. A oni svi otišli. Ja san je sila u auto, i vodila u crkvu. Odbjegla nevjesta, smije se Neda.
Sa radošću priča o svojim prenzićima, kako ih od milja zove. To su stalni ispijači kave na terasi Jadrana. Sve znaju i o svemu pričaju. Sjeća se i prije par godina, kada je bio neki skup, jedan od novinara, rekao je kako je Jadran baš pravi retro hotel.
– Je, retro hotel, al ima dušu, a duša su ljudi. Jadran je u zadnje vrime procvita, jer smo uveli fish i chips, a i odreske po povoljnim cijenama. Što se tiče tržišta, Koreanci nam pune hotel, kaže Neda.
U bijelim rukavicama posluživala je Stipu Mesića, a tu su još brojni poznati čije je slike sačuvala, kako kaže iz super starog Jadrana. Kolege su se družile po cijeloj Hrvatskoj, kad god su uspjeli i kad god su imali vremena. Nakon pretvorbe koju su prošli, nitko nije dobio otkaz. Čak se i sada traže radnici, međutim, Neda kaže da se ljudi boje hotela, te da sadašnji mladi radnici nemaju neku napojnicu.
– Sada je stanje drugačije. Nemaš više konobara u biloj košulji, dicu se ne uči kako triba. Vi ne idete za tim, al ja sve to primjetim, objašnjava.
Bilo je tu još puno lijepih stvari, a ispričala nam je i kako je naša Cvita dekorirala salu kada je dolazila predsjednica.
– Ona je odlučila proslaviti rođendan u Jadrana, na dan otvorenja festivala. Al dolazila je predsjedica, pa smo to prebacili na dan prije. I onda ti je ona nama dekorirala tavernu našu, čak i teracu, u svom stilu, a to je dočekalo predsjednicu, smije se.
Kako nam je kazala, razmišlja o mirovini jer je vrijeme da uživa u životu, a i u svojim unucima.
– To ti jedva čekan, bit s mojom dicom. Vidit ćemo, planiram jednu večeru za oproštaj kad bude, jer sam noćna ptica. A sad se idem obuć, počinje mi smjena, zaključila je Neda za kraj.
