Šibenski biskup Tomislav Rogić u drugom dijelu intervjua za Šibenski portal iznio je svoj stav o modernoj ‘krizi vjere’ s kojom se vjernici sve više susreću, abortusu i inicijativi ’40 dana za život’, Godini milosrđa koju je papa Franjo nedavno zaključio, potencijalu vjerskog turizma u Šibeniku, progovorio je i o Međugorju i u konačnici uputio vjernicima poruku za Božić.
Je li Crkva posljednje vrijeme demonizirana u medijima?
Bude i toga, koristi se nespretna ili krivo shvaćena izjava biskupa ili svećenika, vjeroučitelja, i to se pokušava napuhati, ali nije tu Crkva izuzetak. To se radi prema svima, ne samo prema Crkvi. S kojim ciljem, ja to ne znam. Kad je odnos prema Crkvi u pitanju, uvijek je tako bilo, od Isusa Krista do danas. Do kraja svijeta nećemo se osloboditi onih koji će imati nešto protiv za reći, ali i papa Franjo danas, u želji da se nađemo na razini ljudi dobre volje, pa ako smo dobronamjerni jedan prema drugome, bez zlih primisli i podvala, vjerujem da možemo naći modus dijaloga i razgovora, makar se mi držali čvrsto svetinja svoje vjere, a netko drugi bio skroz protiv toga i imao druga obrazloženja. Minimum dijaloga i suživota je poštivanje onoga što je nekome sveto. Znamo što rade druge religije kada im se dira u ono što je njima sveto, a kad se napravi predstava u Hrvatskoj, plakat, neki eksces gdje se najveće svetinje kršćanstva izruguju, to se proglašava umjetnošću, performansom, opravdano. Te se svetinje smiju gaziti, i to su dvostruki kriteriji.
Deklarativno se više od 86 posto Hrvata izjašnjava katolicima, a u praksi se čini da su brojke puno manje. Kako ponovno privući ljude vjeri?
Moramo biti svjesni da je nas sveukupno svake godine sve manje i ne slažem se s time da ljudi manje idu u crkvu. Župe su sve manje, Šibenska biskupija unatrag 20 godina ima 20 tisuća vjernika manje. Trebamo se pitati kamo idemo i koji su modusi da gledamo u budućnost vedrije, da budemo otvoreniji životu, jer mi očigledno nestajemo. Progresivno to ide još brže, sve je manje mladih koji mogu imati djecu. Kontrirao bih tezi da je manje vjernika, jer u Odboru za mlade, 1996. smo napravili prvo okupljanje mladih u Splitu i bio je to veliki odaziv. Četiri godine kasnije krenuli smo u Rijeci s redovitim susretima, kada sam tamo bio studentski kapelan, bilo je pet tisuća mladih 2002. godine. U Osijeku nas je bilo 12 tisuća, dvije godine kasnije u Šibeniku nas je bilo 18 tisuća, u Duborvniku 2014. godine bilo nas je preko 30 tisuća. Dakle nije da se ne radi i da ne postoje sadržaji poput Modrava. Danas je takvih programa na desetke, a kad su Modrave krenule bile su jedini cjeloviti ljetni kamp. Proslavili smo i 25 godina vjeronauka u školama, dakle to je rad na duge staze. Manje ljudi u crkvi može se mjeriti na lokalnoj župi, ali hrvatski prosjek govori drugačije, daleko smo bolji od europskog prosjeka koji se vrti oko 10 posto. Budućnost je u pastoralu mladih, pastoralu obitelji i da vjera ne bude samo tradicionalna vrednota nego da bude moje uvjerenje koje ja svojim životom hranim sakramentima i sudjelujem u životu Crkve.

biskup-tomislav-rogic-251116-12
Kakav savjet dajete mladima koji se odmiču od vjere?
Upoznajte svoju vjeru, čuvajte tradiciju, ona je dobar okvir i pomagalo, ali bez upoznavanja vjere nema pomaka. Teško je prihvatiti da uz današnje mogućnosti, sadržaje, internet, knjige, ljudi i dalje malo poznaju svoju vjeru. Pomicanje krizme na zreliju dob ima za cilj veću poučenost, jer kako ću vjerovati u nešto što ne poznajem dobro. Nikad nije lako bilo biti vjernik, pa ni u današnjem slobodnom liberalnom svijetu gdje su svi zapljusnuti stotinama ponuda, stotinama prevara. Nudi se lako rješavanje životnih problema, nudi se magija, samospašavanje, samovježbe, najviše sam sebi možeš pomoći i ljudi u svojim teškoćama lako za to zagrizu. Osobno me najviše čudi ta naivnost kojom ljudi ulijeću u različite pokrete bez prethodne provjere. Slabosti koje nosi današnji čovjek jesu plodno tlo za kojekakva brza rješenja, a čovjek kao da želi sve riješiti daljinskim upravljačem.
Kakav je vaš stav o Međugorju?
Čekamo pravorijek komisije koja je formirana i nove upute. Ono što nitko o Međugorju ne može opovrgnuti jesu tolika obraćenja, milosti, ispovijedi, ljudi sa svih strana svijeta. To je svjetski fenomen, pred tajnom misterijom moramo se strpiti, nikad Crkva u tome nije žurila, traži se da i vrijeme pokaže neke stvari i ne bih se upuštao u ozbiljnije komentare tog fenomena.
Papa Franjo zatvorio je Godinu milosrđa. Po čemu je ona zapravo važna?
Čitav naš život je vrijeme milosrđa, ali u povijesti imamo redovite ili izvanredne godine milosrđa, što je praksa koja je krenula od 14. stoljeća i u različitim periodima svakih 25 ili 50 godina. Zadnja redovita bila je 2000. godine, a papa Franjo je u želji da približi običnom čovjeku Božje milosrđe i oproštenje i da potakne njime ljude na međusobno opraštanje – ‘oprošteno mi je od Boga i ja sam spreman drugome oprostiti’. Čovjek mora znati da njegove pogreške i izbori mogu biti s Božje strane oprošteni, da može krenuti ispočetka, a s druge strane da je, zahvaćen Božjim milosrđem i on pozvan drugome oprostiti. Koliko bi u tom slučaju svijet bio drugačiji, i to je bio papin poticaj, ali to traje uvijek. Međutim u Crkvi postoje mjesta i osobe za najteže grijehe, kao što je abortus ili neki drugi sakrilegij odnosno obeščašćenje svetinja, koje ne može svatko odriješiti, nego takav čovjek mora ići u svetište kod svećenika koji ima ovlast za odrješenje. Po biskupijama to obično bude jedan svećenik, a u ovoj godini milosrđa svaki je svećenik mogao odriješiti sve grijehe. To je tsunami milosrđa, prilike da ako se kaješ možeš dobiti odrješenje grijeha.
Spomenuli ste abortus, poglavar Katoličke crkve nedavno je dozvolio svim svećenicima oprost pobačaja. Kako gledate na inicijativu ’40 dana za život’?
Vjerujem u plemenitost njihove nakane i pokazanu ustrajnost molitve. Njih netko može doživjeti kao provokaciju ili pritisak na vlastitu savjest, ali oni su samo htjeli posvjedočiti molitvu za život, što se inače čini u crkvi, ali o tome nitko ne piše jer je unutar zidova crkve. Kad se dogodila akcija na vani, najednom su je svi uočili i u tome vidim jednu tendenciju pape Franje da Crkva želi biti misionarska, da mora izaći iz okvira i zidova. Inicijativa nije potekla izvorno iz Katoličke crkve nego iz protestantskih crkava. Mene je zadivilo, kad su za vrijeme referenduma o obitelji u župne prostore dolazili ljudi drugih uvjerenja i religija to potpisati. Još postoje vrijednosti i vrednote koje, bez obzira na konfesionalno ispovijedanje vjere, mogu ljude ujediniti, i kroz tu prizmu gledam i na njihovu akciju.

biskup-tomislav-rogic-251116-11
Ima li Šibenik potencijala za takozvani vjerski turizam?
Upravo tu se događa spoj profanog i svetog. Svakako da je to fenomen koji postoji, jer je sve više onih koji ne dijele uvjerenja vjere, ali dolaze posjetiti crkve da vide ljepote i vjerničko iskustvo. Stranci s oduševljenjem slikaju naše procesije, ali jedno su duhovna hodočašća, a drugo je taj vjerski turizam. Šibenik ima potencijala i za jedno i za drugo, od tvrđava, preko katedrale, crkava, samostana, grad Nikole Tavelića i Fausta Vrančića, pitanje je samo infrastrukture može li ona to pratiti. Ne bi bilo dobro da se budućnost grada gradi i usmjerava samo na turizmu, on je krhka biljka podložna potresima, može godinama biti izvrsna, a onda se radi sitnice može drastično srušiti. Boljelo bi me da centar grada pretvorimo u muzej u kojem nema života, što se nažalost događa ne samo u Šibeniku nego i drugdje. Povijesne centre pretvoriti u mjesto promenade i turizma bez života ne zvuči primamljivo.
Bliže nam se blagdani, mjesec obitelji i zajedništva, ali i mjesec darivanja. Božić je postao konzumeristički blagdan, koja je vaša poruka vjernicima?
Po velikim centrima možete pratiti liturgijsku godinu barem za mjesec dana uranjenu. Gubimo draž iščekivanja, sadržaj pripreme na blagdan, jer blagdane slavimo svečano i produhovljeno u onoj mjeri u kojoj smo se za njih pripremili. Ako se spremamo samo kroz vanjsko, onda ćemo ih samo tako i doživjeti, a ako se spremamo iznutra molitvom i ulaženjem u tajne vjere, onda ćemo ih doživjeti na sasvim drugačiji način. Vrijeme došašća meni je posebno drago. Božić i Uskrs posebni su blagdani i najveće tajne naše vjere. Uskrs nam izmiče jer je on odlazak u vječnost, a Božić nam je toplinom obitelji i rađanjem malog Isusa puno shvatljiviji i bliži, samo da još uđemo u misterij da je Bog odlučio biti mali. I to je Božić, deminutiv od Boga. Ali to nije za razumjeti jedan tren kao spoznaju, nego se uživjeti u to da nam je Bog htio biti toliko blizu da se rodio kao malo dijete, kako bi mu svatko mogao prići bez straha, odložio je svoju veličinu i postao nama svima jednak u svemu osim u grijehu. To je misterij za trajno proživljavanje i prihvaćanje.

About Ana-Marija Crnica

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.