– Snijeg, bura…Očekujemo pad temperature i orkanske nalete bure. Teško da će prizor ikoga privući, ali ipak ću pokušati pozvati volontere da mi pomognu. Imate li još koju deku u pričuvi, dobro bi nam došla.Karlo i ja cijelo se jutro borimo kako bi okrenuli kucice i zagradili otvore jer im vjetar nanosi snijeg unutra. Kontejner u kojem ćemo provesti noć opasno se drma, a limovi rastavljaju. Treba nam netko spretan učvrstiti ih sajlama, poziv je to koji je uputila Sandra Sambrailo, predsjednica Društva za zaštitu životinja Dubrovnik.
Sandra traži pomoć za tristotinjak pasa o koliko udruga brine, a pozivu su se odazvale i ‘Šibenske šape’ koje su na svojoj Facebook stranici objavili sljedeći status:
– Skupljamo dekice, šugamane, svu toplu robicu za pse sa Žarkovice ako imate nešto staro što vam ne treba i nije upotrebljivo za nositi donesite na Vidike (ŠIBENIK) kraj Tommyja gdje je kiosk od voća , u subotu 7.1. u 15. 30 h. Tamo će vas čekati Biljana. Iz Makarske ide kombi u ponedjeljak za Dubrovnik, pa moramo poslati stvari busom do Makarske, objavile su ‘Šibenske šape’.
Podsjetimo, Sambrailo je prije nekoliko dana objavila poziv u pomoć u kojemu je istaknula kako više nema snage da o psima, koje su svi zaboravili, brine sama. Njezinu poruku prenosimo u cijelosti.
– AZIL Žarkovica, iako imao onaj famozni prefiks “neregistrirani” jedini je u Hrvatskoj (vjerujem i u svijetu) bez zaposlenih djelatnika.
Održivost ” pogona” koji uključuje skrb o 300 + pasa i to u uvjetima koji su već svima poznati, doista je nemoguć! Tim više što udruga radi na spašavanju i drugih životinja i sudjeluje u raznim akcijama koje oduzimaju vrijeme volonterima.
Volonteri koji dolaze, unatoč trudu (zahvaljujem i ovdje i uvijek onima koji su dali sve od sebe) ipak nisu dovoljni za opstanak azila uz radno vrijeme koje traje 24 sata.
Od 2004.g. svaki dan sam provela u azilu, a posljednje 4 godine i svaku noć.
Žarkovica je postala moj dom.
Kontejner gdje boravim sa psima jedini je zaklon. To je mjesto gdje se sklanjam od bure i kiše. Mjesto gdje na dasci presjedim svaku noć, bez sna, grijanja, obroka, zahoda…i svega sto život čovjeka čini ljudskim.
Ljubav prema životinjama daje nadnaravnu snagu i izdržljivost (ljubav je uvijek pokretač i snaga). Ipak, tijelo zna i pamti!
Ono postavlja granice koje jednom neću prijeći!
Nerado govorim o sebi i svom angažmanu, jer ovo je moj izbor, ali bojim se za budućnost pasa o kojima skrbim.
Kako vrijeme odmiče sve manje vjerujem u skoro rješenje problema kroz izgradnju azila i obećanog zapošljavanja radnika do tog trenutka.
Svaka kuna koju ste donirali udruzi (ne trebam vam ni reći koliko sam na donacijama zahvalna), odlazi na životinje, a ne na pomoć radnika. Tu su prioriteti: hrana , cijepljenje, liječenje, kastracije, kućice, ograde…
Uvijek su životinje na prvom mjestu, samo radi njih i jesmo tu, ali je činjenica, od koje vise ne mogu bježati, da će ovih 300 duša ostati samo ako me ne bude!
Da ne duljim i da sačuvam barem malo dostojanstva, zamolit ću vas za pomoć…onako ljudski i bez zadrške!
Ja, dragi moji, jednostavno više nemam dovoljno snage izdržati sve ovo sama!
Ne tražim grijanje u kontejneru, ni plaću, ni slobodne dane…Želim samo pomoć kako bi preživjela! I želim život za njih, završava Sandra.
Starih dekica i ručnika sigurno svi imamo po kući, odvojimo malo vremena i potražimo po zabačenim mjestima stana. Jedan ‘šugaman’ manje mi nećemo primijetiti, ali jednom živom biću možda spasi život.
foto: Sandra Sombrailo/Facebook
