Ivo Brešan, jedan od najvećih hrvatskih pisaca, dramatičara i scenarista, pridružio se svojoj Jeli tri i pol mjeseca nakon što je Šibenik ovoj književnici rekao posljednje zbogom.
Od Brešana danas su se na Gradskom groblju Kvanj oprostili članovi obitelji, prijatelji i suradnici, ali i svi oni koji ga možda nisu poznavali osobno, ali su poznavali njegov rad.
Komemoracija je započela pjesmom Vice Vukova ‘Zvona moga grada’ koju je izveo Marko Škugor.
– Otišao je veliki pisac, dramatičar i scenarist s kojim sam imao veliko zadovoljstvo surađivati na nekoliko scenarija mojih filmova. Radio je fenomenalno, bio je odan svojem poslu do kraja. Stjecajem oklonosti, imao sam privilegiju da radim s navjećim scenaristima svjetske kinematografije, ali jednu stvar vam moram reći, a to je da nije bilo talentiranijeg i upornijeg od Brešana. Dugujem mu jako puno. Znate kako je, iznenađen sam njegovim odlaskom. Žao mi je, ali ispunjen sam jednim zadovoljstvo što sam upoznao i surađivao s jednim takvim čovjekom kao što je Ivo Brešan. Ponos Šibenika, ponos Hrvatske koji nije otišao, već ostaju tu negdje među nama, kazao je redatelj Veljko Bulajić.
Posljednje adio omiljenom šibenskom profesoru rekao je i glazbenik Vojmir Roša.
– Bio je profesor koji je odgojio generacije učenika. Zapmtio sam ga kao izuzetno fer osobu, kao miljenika onih takozvanih razbojnika i onih takozvanih odlikaša. Bio si najbolji pedagog, osoba puna znanja koja je tako jasno prezentirala materiju da si učinio da zavolimo i hrvatski i filozofiju i književnost, pa čak i lektiru. Nikad neću zaboraviti tvoj dolazak u učionicu, uvijek smo imali prva dva sata. Došao bi s onom slavno pljoskicom punom šljivovice koja bi išla po razredu. Imali smo pet, deset minuta zafrkancije, pitao bi tko je što napravio preko vikenda i tada rekao: ‘Djeco, idemo na posao’, prisjetio se Roša obraćajući se Brešanu.
Imao je nevjerojatne pedagošku mjeru, rekao bi kad će pitati i što će pitati, a ta mjera je, kazao je Roša, napravila da nitko nije imao jedan. Napravio je to s tolikim šarmom da bi bilo neugodno ne znati.
– Njegova veličina je ono što ostaje iza njega! Ivo Brešan je otišao bez dugova, ali opteretivši nas dugovima. Svi smo mu dužnici. Mi u Šibeniku dugujemo mu zahvalnost i ljubav. Sad kada bi nas vidio ovdje okupljene, digao bi se i stao onako kako je on znao stati i rekao : ‘A, tu ste!’, kazao je Pero Mioč, prevoditelj i redatelj, koji je do zadnjeg dana, telefonski, bio u kontaktu s Ivom Brešanom.
Posljednje zbogom Brešanu je rekla i Anamarija Kirinić, izaslanica Predsjednice Republike Hrvatske i rođena Šibenčanka.
– I nakon šezdeset godina pisanja, toliko je toga ostalo nedorečeno. Otišao je vješt pripovjedač koji je svojim djelima predstavljao svjetlo u mraku. Svojim primjerima pokazao je kako se vrhunska djela mogu raditi i izvan metropole i velikih centara kulture. Mi, njegovi učenici, dobro pamtimo onu njegovu: ‘Provincija nije teritorijalno omeđena, ona je u našim glavama’. Nas koji smo imali tu sreću da nam predaje u našim afirmativnim godinama, naučio je voljeti sve književnosti i vezati nas uz ljepotu riječi. I opet smo ovdje na Kvanju, tri pol mjeseca nakon što smo ispratili njegovu Jelu. Zbogom, profesore, oprostila se Anamarija Kirinić od velikog Brešana, čovjeka koji ni pred kim nije klečao.
Od jednog od najvećih pisaca oprostilo se stotinjak ljudi, a posljednju počast Ivi Brešanu odali su i glumci Vedran Mlikota, Goran Navojec, Ana Maras, Linda Begonja, Jakov Bilić i Franka Klarić.
