Za razliku od muške vaterpolske reprezentacije, u kojoj, nakon što je Ivica Tucak ‘izbrisao’ Antonija Petkovića, više nema niti jednog Šibenčanina, odnosno igrača iz naše županije, ženska nacionalna vrsta itekako ima ovaj naš lokalni štih. Naime, čak pet igračica iz šibenskog kraja pozvano je nedavno na okupljanje seniorske reprezentacije, među njima i ‘prva među jednakima’, Tišnjanka Dina Lordan, nova kapetanica ‘hrvatskih sirena’. To povjerenje ukazao joj je novi izbornik, Dragan Matutinović.
– Smatram da je to jako velika odgovornost, ali sam isto tako sretna i počašćena što mi je izbornik dao to povjerenje – kaže 22-godišnja Dina, koja drži kako hrvatski ženski vaterpolo ima lijepu, olimpijsku perspektivu.
– Za izbornika Dragana Matutinovića imam samo riječi hvale. Jako sam zadovoljna, sviđa mi se njegov pristup curama i treninzima i vjerujem da možemo puno od njega naučiti jer nam je želja podići ženski vaterpolo u Hrvatskoj na viši nivo. Prvi nam je cilj kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo koje se sljedeće godine igra u Barceloni, te tamo ostvariti što bolji rezultat, a krajnji cilj je zaigrati na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine. Naime, postoji mogućnost da se broj ženskih ekipa na Olimpijskim igrama poveća i tu vidimo našu šansu. Naravno, to je jako težak put i moramo još puno toga naučiti, ispraviti, poboljšati u igri. Imamo cilj, plan i program i podršku Saveza, tako da vjerujem u bolje rezultate – kaže Dina, koja već nekoliko sezona igra za zagrebačku Mladost. Vaterpolski počeci su joj,pak, a gdje drugdje, nego u Tisnom.
– Jako rano sam se susrela s vaterpolom. Moj prvi klub, odnosno utakmica bila je s dečkima iz Vaterpolo kluba Tisno, koji igra 3. ljetnu ligu. Naime, brat Šimun trenirao je u klubu, pa sam dolazila na treninge kupati se i plivati, da bi malo po malo i sama počela trenirati s njima. Onda mi je jednog dana trener Marko Leković kazao da postoji i ženski vaterpolo klub, a kako je brat počeo trenirati za VK Šibenik, našla sam se s trenerom Viktorije Marijom Ćaletom i ubrzo počela trenirati u Crnici – prisjetila se Dina tih prvih dana. Zahvalnost za to što se ‘zakačila’ za vaterpolo duguje, ističe, svojim roditeljima.
– Oni su mi bili velika podrška, o čemu svjedoči i to što su me svaku večer vozili na trening iz Tisnog u Šibenik. Na tome im neizmjerno hvala – poručila je Dina.
U Viktoriji je, dodaje, bilo odlično i proživjela je puno lijepih trenutaka.
– Najljepše je to što sam upoznala kvalitetne i dobre prijatelje pa tako i najbollju prijateljicu Anu. Što se tiče sportskih uspjeha, najdraže mi je osvajanje juniorskog kupa u Zagrebu jer to nitko nije očekivao, bila je to naša prva zlatna medalja. Finale mi je ujedno bila i zadnja utakmica s ekipom Viktorije – kaže Dina. Kako to već biva s velikim brojem ovdašnjih sportaša, zbog odlaska na studij u Zagreb morala je potražiti novi klub.
– Iz Mladosti su me pozvali da igram za njih i, naravno, prihvatila sam, jer je to bio jedini logičan potez. Vaterpolo je ekipni sport i ne može se trenirati bez ekipe – veli Dina, kojoj je nedavno u klub stigla još jedna bivša igračica Viktorije, Matea Skelin.
– Matea je jako dobra igračica, ali i prijateljica. Velika smo si podrška i super se uklopila u ekipu – ističe.
Za kraj je pitamo što joj najviše nedostaje iz dana dok je trenirala i igrala za Viktoriju?
– Nedostaje mi stara ekipa, na žalost, većina njih više ni ne trenira. I, naravno, nedostaje mi i trener Marijo Ćaleta – zaključila je kapetanica ‘hrvatskih sirena’.
(foto: facebook ŽVK Mladost, Kiara Brnetić/Danko Jerković – Doktor)
