Poznatom šibenskom doktoru Anti Romcu, teško je bilo shvatiti čime je zaslužio da se o njemu piše, no počevši od djetinjstva Romac je imao ‘zapisan’ drugačiji način života. Doktor i hegemonik, rođen je 1935. godine,a uz iznimno medicinsko znanje, Romac je filozof, pravnik, književnik, povjesničar umjetnosti, vrstan šahist,veliki domoljub te duhovit i mudar sugovornik.
– Duboko mi se u sjećanje urezao trenutak kada mi je otac rekao ‘Sine, navršio si tri godine’. Značaj koji mi je tada dao, značaj jednom malom, ali ravnopravnom čovjeku, ostao mi je zauvijek u glavi, kaže.
Nikad nije želio biti hegemon, no želio je biti hegemonikon, odnosno znati više nego drugi. Elegantno je znao stati pokraj drugih, slušati ih i učiti.
– U Starom Zavjetu stoji- najvažnije je imati čistu dušu, uvježbaj se biti otporan na sve svinjarije koje ti se od drugih događaju, divi se prirodi te kad god možeš nastoj sebe usavršavati. Jer nije čovjek čovjek po svom postanku niti po svom sadašnjem opstanku, već po svom duševnom nastavku. Pravi čovjek uvijek će stajati nasuprot lošeg čovjeka, a posežem za ovih definicijama jer sam od malena imao usađenu notu obzira prema drugima, naglašava.
Teze koje iznosi Romac, ne samo da ‘drže vodu’, već su u potpunosti prosvijetljene. Priča o socijalizmu i komunizmu na drugačiji, pozitivan način. Jer, kako kaže, bit komunizma je zajedništvo, dok je socijalizam čist račun duga ljubav.
– Profesor filozofije, Markušić, tada šef šibenske UDBA-e, u prvom razredu srednje škole zamolio me da mu budem sparing partner u raspravama o Kantu. Vrlo sam rano odskakao od vršnjaka, volio sam čitati i učiti. Pokojni odvjetnik Dulibić mi je 1952. godine dao prijevod Makiavelijevog ‘Vladara’, kao jednom žutokljuncu, a potom smo raspravljali, pojašnjava Romac koji je nakon medicine, dvije godine studirao čistu filozofiju, godinu dana pravo, dvije godine povijest umjetnosti te dvije godine komparativnu književnost.
‘Danas živ si, a sutra te možda već nema. Preksutra ti stasaju pokoljenja. Tko si što si stvore koji mnogo znadeš, koliko imadeš mesa snage? Jesi li duša ili nešto stvarnoga?’ stihovi su koje je Ante Romac napisao kao gimnazijalac. Za medicinski fakultet odlučio se, iz kako kaže, filozofskih razloga.
– Fiziologiju mozga i anatomiju nikad nitko nije znao bolje od mene. Očekivao sam da ću na medicini naći ključ duhovnosti i duševnosti. Mislim da sam sad na neki način došao blizu toj spoznaji, priča.
Dok su drugi imali dežurne službe, Šibenik je zahvaljujući doktoru Romcu dobio hitnu službu, drugu po redu u Hrvatskoj. Komunicirao je s Moskovom, te Škotskom koja je prva u povijesti imala takav oblik službe zbog snježnih uvjeta.
– Digao sam prvi studentski štrajk u Europi nakon drugog svjetskog rata. Gadilo mi se nedostojno tlačenje studenta, a skoro sam završio u zatvor. Nakon završetka medicine, u Šibeniku su me doživljavali kao opasnog, no nisu shvaćali da je moje srce veće nego glava. Odlazio sam u Italiju, Rusiju, dopisivao se sa Škotima o svom trošku, jer sam želio odličnu hitnu službu. Nakon što sam postao šef, bilo je tu svega, no odlučio sam to ostaviti po strani i biti čovjek, nisam želio sabotirati društvo. Bio sam jedini urgentni medicinr koji je u Jugoslavenskom odboru za hitnu medicinu bio 24 godine, neprekidno. Bio sam dijagnostičar, jedni sam se želio baviti time. U Odboru su često znali reći, pitaj onog iz Šibenika, on ti to zna, priča.
Kako su mu roditelji bili slabijeg imovinskog stanja, zaposlio se kao noćni recepcionar hotelu Krka, no dodjeljen mu je sektor za brigu o socijalno ugroženima. Neobično, te godine upoznao je svoju suprugu.
– Tu su dolazile majke palih boraca. Tada sam upoznao suprugu, ali ona je bila premlada. Imala je devet godina i došla se javiti tati koji je bio moj šef. Smijem se i dan danas kako samo joj vidio mudante kad se nagnula preko stola. Nisam imao pojma da je to moja buduća žena, smije se.
Imao je cura na fakultetu, no shvaćao je, kako kaže, da bi im bio dosta čudan i težak. Odlučio je da se neće oženiti, no, jedne večeri dok je šetao po Poljani ugledao je djevojku crne kovrčave kose.
– Bila je u društvu jedne djevojke koju sam površno poznavao, pa san razradio taktiku da ću se približiti ovoj da dođem do moje crne ricave. Počela je komunikacija, pa sam je pitao smijem li je pozdraviti i zaustaviti kad je vidim idući put, a ona se pripala. Rekao sam joj da ću je zaustaviti ako budem imao razloga, a razloga će sigurno biti. Nakon nekoliko dana, ponovo smo se susreli. Vjerujte mi, ako je muškarac pravi, nema veće moći, koja će njega oboriti, od njene nemoći, priča.
Hodali su 19 mjeseci, a uskoro su se vjenčali.
-Znate kako ja znam da sam vrag? Ona mi kazala, ne bi ja ni znao, smije se.
Podigli su dvoje djece, bez vike i prijetnje, bez strogog odgoja.
– Oponašao sam svog oca, a imam i smiješnu zgodu o odgoju djece. Žena mi se zaposlila, a pokojna punica čuvala je kćer od dvije i sina od četiri. Uvijek su se grizli i udarali, pa sam ja odlučio stvar uzeti u svoje ruke. Dolaze plačući izgriženi i izudarani, a ja njima kažem da će ima tata pokazati budalu. Skinem ogledalo i kažem im da vide budalu. Više se nikad nisu udarali, a stalno su govorili da će im tata pokazati budalu, smije se Romac.
Politika je velik dio Romčevog života, no već dva desetljeća nema ga na političkoj sceni.
– Moram vam reći da sam bio partijaš, ali moji prijatelji su bili neki kataolički svećenici. Oni su svojom smirenom postojanošću davali sadržaj u duhovnost ovog grada. U tom ateistički usmjerenom društvu, ja sam s njima suosjećao. Htio sam da barem neko iz partije pokaže ljudski takt, kaže.
Pojašnjava kako je ‘velika je stvar bila biti odani Hrvat kad je to bilo opasno, a danas su svi Hrvati kada je to korisno’.
– Već 21 godinu me nema u javnosti. Nisam pobjegao od politike, već od ove društvene nedostojnosti u kojoj se svi jagme imat društveni značaj, no nije ih bilo nigdje kad je hrvatstvo trebalo braniti. Ne mirim se s takvom nedostojnom praksom, pojašnjava.
Romac kaže kako ne može gledati ‘gnusobe’ koje se pojavljuju na političkoj sceni.
– Zašto kažem gnusobe? Jer kad desni likuju da su isključili lijevog iz politike, to je jedan Jasenovac u malom, a kad god u sadašnjoj stvarnosti lijevi likuju da su izbacili desne iz igre, to je jedan mali Bleiburg. Bedasto mi je slušati kako osuđuju Bleiburg i Jasenovac, a svaki dan se događa u malom. Pojma nemaju što bi trebala biti hrvatska punoča i živost, a ovo je prvi put da javno govorim ono što vidim. Volio bi da se svakih pet godine sastane jedan sabor ‘otpisanih’. Tu bi bilo dubokih spoznaja i krasnih mišljenja. Ne znam koliko ću živjeti, ali ako mi se pruža prilika, ovom narodu želim ostaviti obvezu. Želim da obrate pozornost na ono što je duhovno, jer to je trajnije od svih materijalnih i trenutnih dobitaka, kaže.
Prije 20 godina shvatio je kako je njegova država ‘glupa udavača’ koja više vjeruje udvaraču, a ne iskrenom zaljubljeniku.
– Sad trenutno u društvu imamo mnogo satrapa, a to su oni koji kažu da ih se ne tiče što stojite na nogama po 12 sati. On provodi red, a njega se ne tiče kako se vi osjećate. Ta striktna provedba pisanih propisa karakterizira satrape. Užasava me kad vidim lijepu ženu, a živa živcata aždaja satrapica, pojašnjava.
Iz SDP-a je izašao nakon završetka rata, kada je predao legitimaciju koja mu više nije bila potrebna jer odlazaka na ratne terene više nije bilo.
– Ne daj Bože, opet rata, ali ja bi opet skočio u pomoć mom ‘nevaljanom’ narodu. Nek je takav, moj je i pomogao bi mu uvijek.
U svojoj ‘duševnoj orijentaciji’ imao je mnogo prijatelja, no kako kaže, prijateljstvo je očigledno, potrošni artikal, pa su brojna prijateljstva u njegovoj ‘minus varijanti’ ubrzo ishlapila.
– Jedan od mojih prijatelja bio je pokojni Božo Dulibić, pa Ante Zorić. Umro je moj prijatelj Ivo Brešan, koji je u jednoj stvari nadmašio čak i Shakespeara jer je svaku društvenu grotesku u trenu znao pretvoriti u burlesku. Samo jednim potezom nadmašio je sve, jer je bio izvorno svoj. Stručnjaci tek moraju odgovoriti kako je to uspio postići, priča Romac.
Ante je i vrhunski šahist, a kakav je bio, govori zgoda iz Splita.
– Od svih političara, Gari Kasparov tražio je mene. Koja je to čast bila, prisjeća se.
U slobodno vrijeme piše eseje o raznim filozofskim temama, a inspiraciju dobije po noći. Pojašnjava nam da ga najbolje opisuje stablo bajama na ‘tehnološkoj cesti’.
-Ono je niklo u nikakvim uvjetima, iz stijene. To sam vam ja, kaže,
Smatra kako je solidarnost među živim stvorovima veća je garancija za opstanak tih stvorova nego ijedna druga sposobnost.
– To nije ni razmožavanje, ni napad, ni bijeg. Nijedna nije toliko moćna za održavanje vrste kao solidarnost. Jednako vi s desna i s lijeva, evo vam pouka o magnetu- ako oni sa sjevernog magnetskog pola su zavidni južnom i žele da se južni pol otpila događa se da se entar magneta pomiće na polovicu. Nema premoći, ali je magnet u cjelini slabiji. Solidarnost iznad svih biologijskih sposobnosti, zaključuje Romac.
