-Znam da nije lako slabosti pretvoriti u snagu, ali nije nemoguće. Obećala sam sebi i svojoj pokojnoj majci da ću se truditi biti što bolji čovjek jer ovo šta sada prolazim gledam samo kao priliku da svojim primjerom dam snage drugima, da pokažem da se može i mora biti vedar, dobar i optimističan jer ništa drugo nema smisla, započinje svoju priču Dolores Bura, šibenska fotografkinja i kreativka bez granica.
Ljudi Dolores Buru znaju kao nasmiješenu mladu ženu, osobu koja pršti energijom i stalno smišlja neke nove projekte čiji je cilj pokazati ono najbolje u ljudima i uljepšati im život jer male stvari čine velike promjene i to je misao koja joj daje snage. Kad ju vidite nasmiješenu ili pročitate neke od njezinih statusa i motovacijskih poruke u kojima je srž ljubav, pomislili bi da je to osoba koja kroz život ide kao po oblacima. Ali iza njezinog osmijeha krije se puno boli, teška bolest i veliki životni gubici.
Kao mladoj djevojci dijagnosticiran joj je Lupus, autoimuna bolest u kojoj imunološki sistem postaje hiperaktivan i napada zdravo tkivo, a nakon prvog zvuka sirene i ogromnog šoka koji je tada doživjela, počeli su otkazivati bubrezi.
– Prošla sam tada četiri godine kalvarije, najviše iz razloga što doktori nisu bili sigurni što mi je, a stres i šok nisu priznavali kao uzrok. Nakon tri godine bezbrojnih pretraga, nalaza i kombinacija lijekova, odlučili su postaviti dijagnozu Lupus. Nastavili su me liječiti u tom smjeru, međutim ja nisam reagirala na terapiju. Pojačavali su dozu dok me nisu doveli u stanje kome u kojemu sam bila pet dana. Nakon četiri godine mrcvarenja, očitih pogrešaka i njihovog neznanja o mojoj bolesti, prešla sam na alternativna lječenja. Prošla sam i tu svega, ima i u tom dijelu puno neznalica i šarlatana, sve dok nisam naišla na bioenergetičara u Splitu koji se zove Nenad Bušelić. On me spasio. Bilo mi je dobro 20 godina dok nakon rastave ponovo nisu uslijedili šokovi, stresovi i strahovi, neću u detalje jer bih morala prozvati neke ljude, a to nije moj stil. Pukla sam tamo gdje sam najslabija i tako sam u svibnju 2014. završila na dijalizi. Po najnovijim nalazima ja lupus nemam. Opisati u par rečenica šta je to dijaliza na koju idem tri puta tjedno po četiri sata je nemoguće. Ima dana kada je toliko sve skupa strašno da mislim da sanjam i da ću se probuditi, da je sve samo noćna mora. Međutim, ima to nešto u meni što mi neda da se slomim i što mi daje snage za osmijeh, za fotografiju i općenito ljubav prema životu, priča nam Dolores koju teška sudbina nije slomila već joj samo podarila dodatnu snagu.
Prije pet godina, kada se razvela, tu je započeo veliki preokret njezine svijesti i upoznavanja same sebe u potpunosti, kao umjetnice i žene. Dolores potpuno otvoreno dijeli svoje misli, strahove i nadanja sa svijetom, a Facebook joj je od samog početka bio odličan način za iskazati emocije jer kao jedna umjetnica ima veliku potrebu izražavanja.
– Paralelno sam se razvijala i ostvarivala, i kao fotograf i kao zumba instruktorica i u isto vrijeme postigla sam odličan uspjeh na oba polja jer upravo zbog emocija koje sam tako otvoreno pokazivala i koje su mi bile velika inspiracija, ideje su same dolazile. Danas kada pogledam unatrag, kad me Facebook podsjeti, vidim koliko je ideja tada nastalo, i za fotografije i za ples, i mogu reći da sam maksimalno iskoristila svu bol koju prolazim i pretvorila je u nešto najljepše. A ljudi to osjete. Žene su na mojim treninzima bile nasmijane čitav sat, govorile bi zašto ovo ne traje dva sata, ti si nama kao psihoterapija. Tada sam shvatila koji je moj životni poziv, a to je činiti druge sretnima. Ništa me nije toliko ispunjavalo i veselilo kao činjenica da sam fotkama ili plesom nekome uljepšala dan. Tako je bilo i sa statusima na Fejsu koji su bili još jedan način izražavanja i oslobađanja od svega što sam prolazila. Bez obzira što su to slova na ekranu, ljudi osjete moje emocije. Mislim da toga nedostaje u današnjem svijetu i u početku sam bila jako čudna radi svoje otvorenosti. Međutim postoji još jedan dokaz kako je to bio ispravan način. Žene su mi počele pisati svakodnevno u inbox, pitati za savjete, pisati svoje životne sudbine. Davati podršku. Jedna žena me nazvala dobrim duhom njenog zidića, druga da sam bogatija od Trumpa, dok treća zahvaljuje što postojim. Osim šta sam sebi pomagala, slobodno mogu reći da je pisanje statusa jedan oblik terapije. Mogla sam ja to pisati možda u dnevnik, ali tada nikad ne bih došla do drugih ljudi, do njihovih srca i života jer kada vidim da je moj status nekome popravio dan, olakšao tugu, pomogao da shvati da nas ima još koji prolazimo isto ili slično. Ma da je samo riječ o jednoj osobi, ja bih bila sretna, a kamoli o ovako velikoj količini ljudi, i to ne samo iz Šibenika nego iz cijele Hrvatske, priča nam Dolores koja svako malo ‘iskrsne’ s nekom novom idejom i projektom
Pitaju je ljudi ima li koristi od tih projekata i čudno im je kad kaže da ona to radi potpuno besplatno.
– Ne shvaćaju da upravo to, dodirnuti tuđa srca, pružiti nekome utjehu i reći ‘Ej, nisi sam, razumijem kako ti je’ je upravo u takvim teškim situacijama najvažnija stvar, najbolji lijek i najveća snaga, nastavlja Dolores.
Ljudima je teško ogoljeti se pred svijetom, pokazati da im je teško i da su ranjeni. Većina će glumiti snagu, biti ponosni i ne tražiti suosjećanje kad im je potrebno, ali prava snaga je tražiti pomoć kad ti treba. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, svi krvarimo i svi osjećamo bol. Naše srce nije od čelika.
– Ima jedan super citat, a glasi ovako ‘Turn your scars into stars’. Oduševila sam se kada sam ga prvi put pročitala, međutim onda nisam znala na koji način da to uradim. Ali radeći na sebi i slušajući svoju intuiciju, počeli su se načini sami otkrivati. Nije to bilo niti malo lako jer uvijek postoje ljudi koji ti kažu ‘Ma jesi luda, šta će ti to, to ti nema smisla, odustani, šuti, o tome se ne priča, nemaš od toga koristi, nemoj biti naivna’. Mi živimo u sredini gdje sam i od vlastitog oca čula neke od tih izjava, šuti nemoj se puno isticati, nemoj biti glasna. Buntovna kakva jesam ništa od toga meni nije funkcioniralo, niti sam se bolje osjećala kada bih šutjela. Kako sam već rekla, statusi su bili jedan od načina izražavanja koji je vrlo brzo donio rezultate. Ponavljam, to jesu slova na ekranu, ali ta moja slova pršte emocijama i dotiću druge ljude. Na kraju krajeva cijeli moj brend, i Dolores Bura Photography i Dolores Bura Zumba, sam izgradila na emocijama. Emocije su temelj svega šta radim u životu, ja jednostavno ne znam drugačije. Kad sam završila na dijalizu, svi moji bliži prijatelji su znali šta mi je, a ostali s kojima ne idem na kavu nego su samo poznanici ili fejs frendovi, kojih je popriličan broj, nisu znali, neki su čuli samo dio. Postali su zabrinuti pitali su, zvali, nemoguće je bilo imati koncentraciju i snagu za svaki razgovor. Kako se kod mene sve temelji na spontanosti iskrenosti i emocijama odlučila sam javno napisati status da sam na dijalizi uz poruku da je bilo gadno, ali sam bolje.
Ne dam se, tu sam, živa sam, borim se, fotkam uživam u tome više nego ikad. I koliko god da sam danima prije mislila hoću li objaviti, kako ću objaviti jer zapravo na ovaj način najlakše je bilo obavijestiti sve, a opet najteže poslati kratku poruku u kojoj nisam htjela kukati ali ipak reći koliko je teško i ozbiljno to šta prolazim. Kad sam objavila status uz prigodnu fotku, tresla sam se čitav dan, pomiješane emocije, ali glas intuicije govorio je – ovo je dobro, oslobađajuće. Nemam što skrivati, pa nisam ni kriva, niti manje vrijedna, niti išta manje uspješna zato što sam na dijalizi, objašnjava nam Dolores kojoj su se tada otvorili neki novi pogledi na život koji ju čine samo boljom i kompletnijom osobom.
Shvatila je da u čitavom tom hororu koji prolazi postoje načini da izvuče maksimalnu snagu iz sebe, shvatila je da je jača nego što je mislila i da može pomoći drugima
– Ima li boljeg načina za pretvoriti svoje ožiljke u zvijezde? Život je nepredvidiv i može nam donijeti svašta i tko zna koliko puta nas baciti na koljena. Oduzeti nam voljene, oduzeti nam zdravlje sve je to život i sve je to ljudski. Kako kažu, nije važno koliko puta padneš, važno je koliko puta i na koji način ustaneš. Sramiti se treba radi laži, prevare, zlog jezika, pokvarene duše. To je sramota, smatra Bura.
Najveću podršku u životu izgubila je kad je izgubila majku, osobu koja joj je pružala bezuvjetnu podršku kakvu samo roditelji mogu.
– Moj otac je jako dobra osoba, ali mi majku ne može zamijeniti. Tako da već godinama učim i oslanjam se najviše na sebe. Ima tu veliki broj ljudi neke znam godinama, neki su tek ušli u moj život, a spremni su mi dati podršku, utješiti me pravim riječima u pravom trenutku. I naravno da je to važno i da sam beskrajno zahvalna na tome.
Nekoliko sam puta baš na fejsu pisala o tome kako dobri ljudi postoje i kad mi se činilo da nema izlaza da bi se netko pojavio i pomogao mi. Čitav projekt ‘Ljudi anđeli’ zasnivao se na tome da nismo sami i da postoje ljudi koji su najsretniji kada pomažu drugima i da ih ja poznajem jako puno, priča nam Dolores kojoj se ljudi redovito javljaju kako bi joj dali podršku ili joj zahvalili što ona svojom iskrenošću pomaže drugima.
Kad nam je u životu teško, mislimo da smo sami u tome, da nitko ne zna kako nam je i ne prolazi kroz takve situacije, ali Doloresin primjer javnog obraćanja ljudima pokazuje da niti jedan čovjek ne bi trebao biti otok.
Godine boravka u bolnici, odlasci na pretraga i terapije, ostavili su svoj trag i, kako Dolores ističe, nitko ne voli bolnice, ali tu se nađe veliki broj divnih ljudi koji će ti pokušati olakšati bol i biti ti prijatelj. Nažalost, koliko na tom mjestu možemo sresti pozitivnih ljudi, možemo jednak broj i negativnih ljudi koji će svojim ponašanjem i postupcima degradirat našu ljudskost i učiniti da se osjećamo kao broj.
– Nitko ne voli bolnice, i da su najljepše uređene na svijetu, nema onoga tko voli tamo boraviti, naročito ja koja još iz Zagreba imam velike traume. Kad sam završila na dijalizi, bojala sam se užasno hoću li opet prolaziti drame iz Zagreba. Sjećam da sam prvih šest mjeseci tamo u takvom grču spavala da bih se budila svako jutro sa bolnom vilicom koliko sam je čvrsto stiskala u snu. Za doktora Jurakića i doktoricu Gulin imam zaista samo pohvale. Njihov pristup i razumijevanje je zaista odlično. Kada sam bila u srednjoj školi u Zagrebu u bolnici, toliko sam bila preplašena da nisam mogla pričati kad bi doktor došao. Ovog puta obećala sam sama sebi da ću sve reći i sve pitati i da me nitko više neće maltretirati kao sestre u Zagrebu. Kad sam imala 15 godina i kad je sve ovo počelo, imala sam visoku temperaturu i nisu mi je nikako mogli spustiti tabletama, sestrama koje su bile u smjeni je bilo vidno žao i trudile su olakšati mi, međutim glavna sestra, iznervirana nemam pojma čim, uletjela je u sobu i rekla ‘Ma kako joj ne možete skinuti temperaturu’. Uzela je tad alkohol, skinula mi pidžamu i grubo me zalila velikom količinom alkohola. Ne sjećam se nakon toga šta je bilo. Morate znati da kad dođem, ma čim zakoračim u bolnicu i osjetim onaj miris i onu energiju, odmah me poklopi neki tamni oblak, tamo sam uvijek u svom najlošijem i nekako najjadnijem izdanju. A tek kada vidim kakvih sve pacijenata ima, majko moja, koliko puta sebi dok čekam red i izbjegavam gledati u tom pravcu ponavljam ‘Dolores, ne boj se, to se tebi ne mora dogoditi, svatko je priča za sebe, ne boj se’.
Ima tih sestara koje su mi prišle sa ohrabrenjem pozitivom, lijepim riječima i koje su mi od starta ulile neki dašak vedrine i osjećaj razumijevanja i na kraju krajeva pružile mi osjećaj sigurnosti da im mogu vjerovati i prepustiti ruku u koju me moraju bosti svaki put. Te sestre su krasne i vidim svaki put da se trude i nekim gestama i iskrenim pitanjima kako sam i što mi treba i na kraju krajeva pa osjetiš kome je iskreno stalo, kome ja iskreno žao da sam na dijalizi, to se osjeti. Znam da je njihov posao težak, rekla sam i njima i doktorima da im kapu skidam i da ja nikada ne bih mogla raditi taj posao jer to je strašno. Znam da ne mogu očekivati da mi je tamo kao doma i prešutim bezbroj puta na masu stvari to je tako, razumijem ja to sve. No, ipak ima sestara koje po svojoj prirodi nisu baš ni emotivne niti pedantne. Od prvog dana vodim borbu jer ja ne želim da me bode tko je uvijek nervozan, tko ima tako lošu neku energiju, tko viče na mene, tko je svadljiv, napet. Ne mogu i tu nastane problem jer sam ja jedna od rijetkih pacijenata koja to otvoreno kaže. Neke razumiju i svaka im čast, nekima je povrijeđen ego radi kojeg se onda one inate, svađaju, viču na mene budu bezobrazne i zle. Pitam se kako netko tko radi na dijalizi i zna do u detalj šta prolazim, može vikati na mene samo zato šta ja hoću da me bode sestra koja ima lakšu ruku i koja je prema meni pažljivija. Jasno mi je da nismo svi isti i da je svugdje sistem ‘na traci’ i da su ljudi postali brojevi, ali dok sam živa ja ću se boriti protiv toga. Moje je pravo da se borim protiv toga. I znam da je, ne daj Bože, njihova kćer na mom mjestu, ne bi je sigurno tretirale kao broj na traci kojeg moraju skinuti sa dnevne liste obaveza, priča nam Dolores koja već skoro tri godine ide na dijalizu, tri puta tjedno po četiri sata.
Iza nje su tolike neprospavane, noći, posebna prehrana, prilagodba na terapiju, kako fizička, tako i psihička.
Čitavu prošlu godinu je bila u pripremi za doći na listu za transplataciju i više ne zna broj pretragama koje je prošla.
– Dođem do kraja cijele te procedure čak odem i u Zagreb na razgovor i sve ostalo šta je potrebno i upadnem u najveću psihičku krizu koja je trajala o rujna pa sve do nedavno. Kako sam ja uvijek bila neobičan pacijent s neobičnim reakcijama na liječenje i sada se postavlja pitanje kako ću ja reagirati na lijekove koje nakon operacije moram piti. Sada ih ne pijem, a zovu se kortikosteroidi, ali nakon operacije morat ću ih piti i to u početku u velikim količinima, a onda manje doze doživotno. Pila sam ih u srednjoj školi i loše na njih reagirala i bila u komi. Nitko mi ne može reći kako će moje tijelo i psiha reagirati uslijed ponovnog uzimanja. Odlučila sam napraviti pauzu, privremeno stopirati transplantaciju jer nisam psihički spremna, bojim se. Vrijeme će donijeti odgovore, priznaje Dolores koja u svojim projektima i radu s ljudima pronalazi motivaciju i snagu.
Često čuje i pročita na Facebooku da su ljudi zli i da se ne isplati biti dobat, ali ona voli ljude, kaže nam.
– Ljudi su genijalna bića, kad sam postala fotograf okušala sam se u fotkanju i prirode i arhitekture, međutim ljudi –portreti su mi od starta bili najdraži. Ljudsko lice, emocije, oči u kojima vidiš nečiju dušu i pročitaš životnu priču za mene je bilo nešto najbolje na svijetu. I koliko god da sam se puta opekla i razočarala,vjerujte mi bilo je ljudi koji su me i maltretirali i prijetili i stvarno me doveli u situaciju da pomislim kako su svi zli i kako nema dobrih ljudi, ali to nije istina. Projektom’Ljudi anđeli’ to sam i dokazala i nije to ni bio niti će ostati jedini projekt kojim ću uvijek naglašavati da dobrih i divnih ljudi ima. Na kraju krajeva šta to znači ne isplati se biti dobar. Sama riječ isplati ne ide uz riječ dobar i dobrota. Kad si dobar, to si prije svega radi sebe i zato šta je to jedini ispravan način, a ne da bi ti se isplatilo. Ako očekuješ da se isplati ili vrati, to nije ‘biti dobar’.
Znam, reći ćete to je naivno, ne može se uspjeti tako, ali zar nisam dokazala da sam upravo ja na takav način ostvarila uspjeh? I što je to mjerilo uspjeha, po meni je sreća ona prava unutarnja od koje sjajiš, jer znaš da si na pravom putu, da si dobar i ispravan, jer vjerujte mi, kad jednom upoznate sebe i postignete bezuvjetnu i istinsku unutarnju radost, više ništa na svijetu ne možete izgubiti. Ma koliko se rušilo sve oko vas, uvijek ćete imati sebe, svoju snagu i inspiraciju koja mene drži u ovom periodu kada mi je najteže. Jedva čekam objaviti novi projekt kojim želim ponovo poslati istu poruku. Jači smo nego što mislimo, jer kada budemo odlazili sa ovog svijeta jedino šta će biti važno je koliko smo drugih srca dotaknuli. Ljubav koju smo dali bit će jedina ljubav koja nam ostaje, zaključuje Dolores.
