Raditi nekad deset, nekad 15, a ponekad i 40 sati u komadu da bi ispekla 40 kilograma raznih vrsta kolača. Takav je život Vesne Mrdeža otkako je prije pola godine otvorila vlastitu slastičarnu u Šibeniku. Ljubav prema miješanju tijesta i izradi raznih krema rodila se dok je još bila dijete, a glavni ‘krivac’ što je do danas ostala u svijetu kolača jest njezina baka.
Eksperimentiranje s raznim receptima u konačnici ju je natjeralo da počne stvarati vlastite, jer je shvatila da su brojni recepti na internetu lažni.
– Netko tko se imalo kuži u slastičarstvo vidi da neki omjeri u tim kolačima jednostavno ne funkcioniraju, i onda počneš istraživati i prilagođavati recepte sebi. Slastičarstvo mora biti u omjerima i to je pravilo kojeg se svi trebaju pridržavati, priča nam Vesna dok po narudžbi završava tortu na dinosaure koju ukrašava fondant masom.
Najjednostavnije želje su najzahtjevnije: Želim ‘tirkizno plavu tortu s bijelim točkicama i mašnicom’
– S ukrašavanjem torti počela sam sasvim slučajno kad je sestrin sin slavio drugi rođendan. Htjela mu je naručiti tortu za koju je trebala platiti 600 kuna, na što sam joj rekla da ću ja napraviti tog Garfielda kako god, ali da neće toliko novca dati za tortu. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, šećer, fruktoza, masnoća i želatina se pomiješaju, može se bojati, i od te mase se oblikuju figurice i željeni oblici i slova.
Isprva zahtjevan posao kasnije je prešao u Vesnino natjecanje same sa sobom, kako bi što realnije i maštovitije ukrasila tortu.
– Neki imaju zahtjevne želje, drugi mi samo zadaju temu pa radim po svojoj mašti, ali najdraža mi je u sjećanju ostala želja četverogodišnje djevojčice koja je za rođendan poželjela ‘tirkizno plavu tortu s bijelim točkicama i bijelom mašnicom’, prisjeća se Vesna.
Preko biroa do prekvalifikacije, a zatim i do vlastite slastičarne
Nije se Vesna oduvijek bavila slastičarstvom. Prije šest godina dok je bila bez posla, otišla je na savjetovanje na burzu rada i slučajno joj je oko zapelo za prekvalifikacije koje je tada financirao biro. Iskoristila je priliku i za pola godine i službeno postala slastičarka.
Radila je od tada kao praktikant u restoranu Atrium, kratko u Solarsiu, a onda i u slastičarnici Calimero, da bi se prošle godine kockice konačno posložile.
– Otvorila mi se opcija iznajmiti ovaj prostor. Otišla sam na biro informirati se o poticajima za samozapošljavanje, i kad sam napravila poslovni plan njima se svidjela ideja, jer takve vrste samozapošljavanja još nema puno na našem prostoru. Odobrili su mi maksimalan iznos poticaja od 25 tisuća kuna, a ukupno je u prostor uloženo stotinjak tisuća da bih 2. srpnja startala s radom, objašnjava.
‘U ponoć moram dovesti tortu u salu? Sjedam u auto i vozim’
Glas o vrijednim rukama koje stvaraju ukusne slastice pročuo se još dok je radila za druge, pa početničkih problema oko mušterija nije imala, unatoč tome što se ‘Tortessa’ ne nalazi na frekventnoj lokaciji u Šibeniku. Problem joj je, kaže, bio privući nove klijente, no snašla se.
– Facebook, Facebook, Facebook. Društvena mreža koja je danas postala sveopći medij i preko kojeg su me ljudi počeli prepoznavati. Bez dobre preporuke i Facebooka vjerojatno ne bih uspjela. Sada, nakon pola godine, promet se povećao i po pitanju narudžbi, i po pitanju prodaje slastica u samoj slastičarni. Ljudi dođu na marendu po kiflić, kroasan, kifle, štrudel od jabuke… Znaju da većinu sastojaka pravim sama ili kupim domaće proizvode, i cijene to, objašnjava.
Imati poslodavca i biti sam svoj šef, nemoguće je usporediti. Ali marljiv rad ljudi prepoznaju.
– Kad radiš za drugoga imaš radno vrijeme. Kod ovakvog posla to ne postoji. Moraš se potpuno prilagoditi ako misliš uspjeti. Često dostavljam kolače. Nekidan su mi rekli da u ponoć moram dovesti tortu u salu. U ponoć? Sjedam u auto i vozim, nema tu razmišljanja, takav mi je opis posla. Zbog toga mi nažalost pati obiteljski život, ali koji početak je lagan?, realna je Vesna.
Optimizma u njenom slučaju ne nedostaje. Zasukati rukave i raditi jedina je formula uspjeha, a kad se posao još malo posloži Vesna namjerava zaposliti radnika. Sa dva para ruku tada će zasigurno biti lakše napraviti četrdesetak kilograma kolača…
