‘Kada sam počela kod većine Iraca primjećivati ogromno samopouzdanje, neproporcionalno s njihovom razinom znanja, počela sam se pitati u čemu je stvar’, započinje blogerica svoju priču
Na portalu Zagreb – Dublin u ponedjeljak je objavljen tekst u kojem se uspoređuje školski sustav Hrvatske i Irske, sve češće destinacije mladih iseljenika Lijepe naše.
Autorica ističe kako je obrazovanje ključna stvar u izgrađivanju samopouzdanja, zbog čega je razlika između naroda istočne i ostatka Europe, u usporedbi sa znanjem i kvalifikacijama – izrazito neproporcionalna, piše rtl.
Tekst je nazvan ‘(Ne)uništeno samopouzdanje‘ i ilustriran je usporedbom ispravljenog testa hrvatskog jezika jednog našeg prvašića i natpisa na vratima učionice u jednoj školi u Dublinu.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Irce krasi nevjerojatno samopouzdanje.
Kada sam prvi puta uočila nevjerojatno samopouzdanje kod mlađe kolegice, mislila sam da je to stvar izvanredne podloge u znanju u kombinaciji s karakterom. Kada sam počela isto samopouzdanje primjećivati kod većine Iraca, počela sam se pitati u čemu je stvar.
Naime, iako neke kolegice doista imaju izvanredno znanje i podlogu za samouvjerenost, većina ih ima polovično ili čak vrlo loše znanje, no nastup – fascinantan – sve zna, sve može, sve je probala raditi, a onda kada treba odgovoriti na konkretno pitanje ili riješiti konretni problem – doslovno nema pojma.
U Irskoj je vrlo često da računovođe rade samo jedan dio posla (recimo samo ulazne ili samo izlazne račune, samo izvode ili samo plaće). Propisi se ne mijenjaju, vrlo su jednostavni, sve se može pročitati online. Bez obzira na sve jednostavnosti, znanje im nije na vrhuskoj razini, pogotovo ne u odnosu na samopouzdanje.
Istovremeno hrvatske računovođe uvijek moraju znati sve te dijelove računovodstva i uvijek imaju jako dobro znanje. U svakom slučaju bolje nego većina Iraca.
No hrvatske računovođe, naviknute na stalno kažnjavanje, na stalno mijenjanje propisa i traženje dlaka u jajetu, imaju potpuno uništeno samopouzdanje i stalno se boje da će nešto krivo napraviti. Vrlo slična situacija je i sa pripadnicima ostalih “istočnih” zemalja. Ogromno znanje praćeno strahom i nesigurnošću.
Okružena sam računovođama po cijele dane, a osim toga, u firmi u kojoj radim zapošljavala sam nove ljude pa sam bila na brojnim razgovorima za posao . Svi “istočni” kandidati su imali ogromno znanje i jednako tako velik strah od toga da neće znati napraviti posao točno.
Istovremeno, Irci se uopće ne boje da će nešto krivo napraviti jer čak i ako naprave, neće se ništa dramatično desiti – popraviti će i to će biti to, neće biti ni kazni ni drame. Bez razmišljanja će reći da su spremni sve napraviti iako nemaju pojma šta ih čeka.
Pitala sam se – kako je došlo do toga?
Ako se vratimo na nekoliko tekstova o školama u stvari je vrlo lako povezati kako i kada je počelo sa uništavanjem tj. podizanjem samopouzdanja:
Ovdje se u školama jako pazi na emocionalni razvoj, jako se pazi na odnos prema djeci. Na testovima nema trik pitanja – ono što se uči na nastavi, to se ispituje na testovima. Kakav god rezultat testa bio, djeci se naglašava upravo pozitivna strana rezultata: bravo, napisao si čak 50% testa! Ne kažu – to je jako loše, pola testa si napisao krivo. Na kraju godine ako ne postignu fenomenalne rezultate, neće pasti razred, neće im se desiti da se ne mogu upisati u srednju školu. Savjetovati će ih se da se razvijaju u onim predmetima koji ih zanimaju. Ako nisu dobri u nekom predmetu, jednostavno ga neće morati učiti, ne dovode ih u situaciju da godinama uče predmete koje mrze.
Učiteljica neće polovici prvašića dati jedinice iz testa, jer zna da time neće ništa korisno postići osim im uništiti samopouzdanje.
Šta se dešava ako godinama tjeramo djecu da uče predmete koji im ne idu, koje mrze ili koji ih ne zanimaju i zbog toga ih kažnjavamo lošim ocjenama? Osim što te predmete ionako ne nauče, godinama smo djecu učili da su loši, da su neuspješni: godinama im polako ali sigurno uništavamo samopouzdanje.
Ovdje, svako dijete hvali se upravo za onaj segment u kojem je uspio i potiče ga se da se razvija u tom segmentu, ne kudi ga se zbog nečega što je napravilo loše.
Ne moram govoriti kako je u Hr jer pretpostavljam da svi znate, no stalno se traži što je krivo i traže se razlozi za omalovažavanje. Kad samo pogledam koliko je naša gramatika komplicirana, čini mi se da je takva izmišljena samo zato kako bi oni koji znaju gramatiku mogli omalovažavati “one polupismene budale” koji ne znaju č ili ć ili da se imenice na -ski – ški – ili -čki pišu malim slovom? Koja budala je uopće smislila to pravilo i čemu? Osim da se može reći kako je onaj tko to nije usvojio nepismena budala. Vjerujem da taj dio ne moram uspoređivati s engleskim (da, oni bi napisali veliko slovo “Engleskim”, na kraju krajeva, zašto ne?)
Pozitivna motivacija stvara kreativne, sretne i uspješne ljude. Negativna motivacija uništava sve.
Nakon što godinama djecu učimo kako nikad ne mogu biti dovoljno dobri, ta djeca odrastu, počnu raditi tada ponovo prolaze iste filmove (pogotovo u računovodstvu) nikad ne mogu biti dovoljno dobri, uvijek je nešto krivo, uvijek je nekakav zakon koji je izmišljen prije pet minuta ili loše napisan, razlog za kaznu i za smak svijeta.
Naviknuti stalno tražiti greške jedni drugima, stalno ukazivati na ono što ne valja kod drugih, dobili smo naciju nesigurnih, iskompleksiranih i nesretnih ljudi koji uopće ne primjećuju u koliko lošoj atmosferi žive. Imamo naciju ljudi koji jedva čekaju da susjedu krepa krava ili da kolegi podmetnu nogu. Naciju koja ne može shvatiti da se negdje lijepo živi, čiji ljudi smatraju da su priče iz Irske neistinita propaganda.
Naravno da nam se iz perspektive svakodnevnog širenja stresa, negativnosti i mržnje, Irci čine kao nacija napušenih ljudi. Ma nisu napušeni, samo nisu izluđeni stalnim kritikama, dramama i strahovima.
Doista ne mora biti tako, postoje nacije koje znaju živjeti sretno.
Postoje zemlje u kojima ljudi nisu zli jedni prema drugima.
