U svega par godina Maja Ena Ljuba postala je prepoznatljivo ime u biciklističkom svijetu u ovim našim južnim krajevima, pa i šire. Svako malo penje se na postolja, bilo da je riječ o XC utrkama, bilo o maratonima. Brza je k’o vrag i kao takva postala jedna od perjanica Biciklističkog kluba Faust Vrančić. Rođena na Dan žena, pravi je primjer ‘fajterice’ kojoj na utrkama redovito u leđa gledaju i brojni muški natjecatelji. Mi smo, pak, sjeli oči u oči s njom i malo proćakulali.
Dosta kasno si ušla u svijet biciklizma?
– Istina. Prije nekih pet godina, dakle kad sam imala 26, 27 godina.
Pa što si čekala?
– Nije me apsolutno zanimalo. Prije toga zadnji sam put na bicikli sjela kad sam imala možda deset godina, a onda me Toni (Toni Erceg, Majin momak, op.a) navukao. On je pravi biciklistički vetaran, pa sam, iz dosade, počela s njim ići na utrke, prvo kao gledateljica. Vrlo brzo nakon toga sam kupila biciklu i više se nisam skidala s nje.
Nije ti trebalo dugo da se ‘ufuraš’, da postaneš jedna od najboljih brdskih biciklistica u Dalmaciji?
– Iskreno, kad sam se počela natjecati po dalmatinskim rekreativnim ligama, nije bilo puno žena, konkurencija nije bila toliko jaka, tako da sam od starta imala dobre rezultate. Naravno, sada među poluprofesionalcima konkurencija je dosta jača, ima djevojaka koje ne možeš stići, ali trudim se. Mislim da imam dobru podlogu jer sam se cijeli život bavila sportom. Sedam, osam godina sam se trenirala plivanje, pa onda i taekwondo i košarku, išla sam i u teretanu, tako da sam fizički bila jača od većine konkurentica. Doduše, kada sam otišla na studij u Zagreb, malo sam zapostavila taj sportski dio, a onda sam po povratku ušla u taj biciklistički svijet.
Odvozila si puno utrka, penjala na brojna postolja. Možeš li izdvojiti neke svoje najveće dosadašnje uspjehe?
– Prošle godine u maratonima, u Kupu, bila sam ukupno druga, a iste sam godine bila i viceprvakinja u martonu na Prvenstvu Hrvatske. Godinu prije bila sam, pak, prvakinja u usponu. To su ta tri rezultata na koje sam najponosnija.
S obzirom da radiš (zaposlena u Gradu Šibeniku, op.a), kako to usklađuješ s treningom?
– Treniram pet, šest puta tjedno, ovisi kako mi naprave raspored. Zimi su treninzi preko tjedna nešto kraći, da me ne uhvati mrak. Vikednom su treninzi duži, traju i po tri, četiri sata. Je li naporno? Nije, jednostavno se navikneš na takav stil života, dapače, ja u tome uživam.
Biciklizam je ne samo težak, nego i skup sport. Koliko košta jedna prosječna bicikla za natjecanja na kakvima ti sudjeluješ?
– Pa nekih 40-ak tisuća kuna. S tim da ja imam ugovor s jednim hrvatskim zastupnikm poznate marke bicikli, pa ih dobivam u pola cijene. Tu je još i održavanje, koje mora biti redovito, tako da i na dijelove potrošiš par tisuća kuna.
XC utrke i maratoni održavaju se po dosta opasnim terenima, na uskim i često vrlo strmim stazama koje vi biciklisti prolazite u prilično velikoj brzini. Jesi li koji put pala, teže se ozljedila?
– O, da, sto puta! Najgadnije je bilo prije tri godine, na zimskoj ligi u Kninu. Digla sam se, sjela na biciklu i sve je bilo ok dok nisam za nekih 15 minuta došla na cilj i pitala Tonija u kojem se gradu nalazimo. Nakon toga su me strpali u hitnu, gdje je ustanovljeno da sam zaradila potres mozga. Imam rupu od nekih sat i pol, ne sjećam se pada uopće, ni hitne, sjećam se tek buđenja u kninskoj bolnici.
O čemu razmišljaš dok voziš utrke. O stazi, o tome kako bi mogla pasti ili jednostavno ‘pustiš mozak na pašu’?
– Ovisi kakvu vrstu trke voziš, na kakvom terenu. Ako mi je poznata staza ne razmišljam gotovo o ničemu, sve odrađujem mehanički. Ali ako vozim na stazi koja mi je manje poznata, koju sam prošla svega jednom ili nijednom, onda imam taj problem da previše razmišljam o tome kako ću proći neki teži dio. A kada vozim maraton, od nekih 70-80 kilometara, ne razmišljamo o ničemu, jer nemaš snage za to, razmišljaš samo kako doći do cilja.
Jesi li si postavila neke ciljeve za sljedećih par godina?
– Kako sad radim s novim trenerom iz Slovenije, kojem su specijalnost maratoni, rekla sam mu da bih nastavila voziti i XC utrke i maratone, ali da me ovi potonji više zanimaju. Konkretno, u Hrvatskoj, u mojoj kategoriji Elite žene, maratoni su od nekih 80-ak kilometara, a vani su to uglavnom etapne utrke, koje se voze četiri, pet dana pa se nadam da ću ove godine sudjelovati barem na jednoj takvoj utrci.
A što Maja Ena radi kad nije na poslu i kad nije na bicikli. Ima li uopće slobodnog vremena za druge aktivnosti?
– Nađe se. A onda uglavnom gledam nogomet. I to uglavnom strani. Naime, navijam za Juventus.
Kako je gore potpisani zakleti Interist, tu je razgovor i završio.
(foto: Josipa Bolanča/Milan Balaban)
