Evo kakvi su bili uskršnji običaji u Vodicama između dva svjetska rata

Kroz tri dana Velikog tjedna veselili smo se „barabanu”. Tada bi svaki muškarac donosio u crkvu blagoslovljenu maslinovu grančicu. Neka djeca i odeblju šibu, skrivenu u hlačama ili ispod košulje. I kad bi se otpjevao zadnji psalam, crkovnjak bi utrnuo posljednju svijeću. Jedino je još žmiruckalo vječno svjetlo ispred svetohraništa. U tom se času snažno tuklo grančicama po klupama i podu. Vadile se i skrivene šibe kojima su se djeca međusobno nemilice tukla po glavama. Mada sve to nije bilo u redu, djeca su i u tom šibanju nalazila svoju radost.

Najviše je privlačio dječju pažnju Božji grob, okićen brojnim žišcima, svijećama, zelenilom i cvijećem. A i iznad Božjeg groba dizao se, sav osvijetljen, raskošni grad Jeruzalem. Grob su čuvali „žudiji”, obučeni u šarene odore rimskih vojnika, s kacigama na glavi i kopljima u ruci.

O svemu se tome sanjalo i pričalo i prije i poslije Uskrsa.

Nekada se rijetko kupovao kruh u prodavaonici. U selu je bilo nekoliko privatnih peći u kojima bi domaćice pekle kruh, najčešće od crna ječmena brašna. Za Uskrs se, međutim, mijesio od čiste pšenice. I bio je slađi od ikakvih današnjih kolača.

Djeca su se osobito veselila „karitulama” – okruglim hljepčićima usred kojih je stajalo jaje, obloženo krušnim trakama u obliku križa.
Velika subota. Tetka donosi na glavi nekoliko hljebova, poredanih na širokok dasci. Među njima je samo jedna, i to moja, „karitula”! Koliko joj se obradovah, toliko da me obuzimala tuga što je tog dana ne smjedoh ni dodirnuti. Trebalo je čekati uskrsno jutro. A kad i ono svanu, moja mi dobra i draga baka uruči tu čudesnu stvarcu…

Namah pojurih iz kuće i potražih susjednu djecu koja su kao i ja čvrsto držala u rukama svoje „karitule”. Dugo smo mjerkali koja je veća, rumenija i ljepša. A onda izvadili iz njih jaja i svaki u svoju pohlepno zagriznu.
Uskrsna je radost bila na vrhuncu.

Još osjećam u ustima slast one davne, toliko željene, drage mi ‘karitule’.’