Roko Skočić 21. godišnji je Vodičanin koji je prije tri godine završio srednju školu za agroturističkog tehničara u Šibeniku. Poljoprivreda ga, priznaje, nikad nije zanimala, pa je svoj maturalni rad radio iz kuharstva. Lonci, teče, miješanje i pečenje oduvijek su privlačili njegovu pažnju, a ‘pokusni kunići’ za kulinarske eksperimente bila mu je obitelj. Sve do dana kada je s posla iz obiteljske papirnice stigao kući s idejom ‘Ja idem’. I to ni manje ni više nego u Birmingham, studirati ‘Culinary Arts Management’.
– Uvijek sam bio u kuhinji. Kako bi što naučio spremati, tako su moji doma imali pokuse sa hranom. Sve me zanimalo, od pripreme, okusa, prezentacije, umjetnosti. Nikad nisam imao talent za crtanje, ali ideja za prezentaciju jela nije nedostajalo – priča nam 21-godišnji Vodičanin.
‘Ja idem!’
U srednjoj školi, kaže, nije bio redovan učenik. No sudbina je očito htjela da se u školi pojavi baš na dan kada su se odvijale prezentacije inozemnih studija.
– Cijelo popodne pretraživao sam po Internetu taj studij u Birminghamu, a kako sam paralelno radio u papirnici u vlasništvu svoje obitelji, baš taj dan u papirnicu je došla žena koja je u školi držala predavanje o iznozemnom studiranju. Uletio sam u kuću i samo rekao svojima ‘Ja idem!’ i to je bilo to. Ništa me više nije moglo spriječiti da upišem ‘Culinary Arts Management’ – prisjeća se.
Dvije godine studija su iza njega, a sati i sati odrađene prakse ono su što najviše cijeni. U Hrvatskoj, kaže, nigdje ne bi mogao dobiti toliko praktičnog znanja koliko bi ga iscrpila teorijska učenja.
– Praksu cijenim najviše, jer nikad nisam bio tip od prevelikih knjiga, ali kad jednom nešto vidim ili napravim sam svojim rukama, onda mi se to urezuje u pamćenje. Od početka studija radim kao chef, i želja mi je napuniti CV sa što više iskustva, jer to je ono što poslodavci vani cijene – iskustvo. Njima nisu toliko bitne ocjene koliko vaše iskustvo – smatra Roko.
Na život daleko od obitelji naviknuo se nakon tri mjeseca. Kulturološki šok uslijedio je par dana nakon što je doselio u Birmingham, ali onda je sve sjelo na svoje mjesto. Danas više ne može zamisliti da radi nešto drugo, a da nije vezano uz kuhinju.
– U kuhinji su svi kao obitelj. Svi zajedno moramo raditi, i baš to me fascinira. Svi smo povezani, timski rad je najvažniji, i jedni bez drugih ne možemo. Zato kažem da smo kao obitelj, jer nitko od nas obitelj ne može birati, a ne može ni ljude s kojima radi u kuhinji. Jednostavo zajedno moramo naučiti funkcionirati da bi došli do rezultata – objašnjava.
Iz Birminghama u Tortessu
Vesna Mrdeža, vlasnice slastičarnice Tortessa u centru Šibenika, sijeća se još kao dijete, dok je ona vodila mažoretkinje. Odrastanjem i stvaranjem prioriteta u životu, 21-godišnji Vodičanin i društvene je mreže počeo koristiti za ono što bi mu moglo služiti u poslu. Tako je i Vesnu dodao na listu prijatelja na Facebooku i počeo pratiti njezine slastičarske uratke.
– Prošle godine u listopadu bio sam na kavi u obližnjem kafiću i otišao se javiti Vesni bez ikakve obaveze. U siječnju su mi već počele pristizati ponude za posao, ali ja sam sebi zamislio radno ljeto bez ubijanja od posla. I tako sam se s Vesnom dogovorio da ću doći kod nje raditi i učiti nove stvari. Naime, mi na studiju učimo puno o njihovim kolačima, ali o domaćim, hrvatskim kolačima znam jako malo, a ovo mi je bila izvrsna prilika da i to naučim – govori Roko.
Rad u Tortessi za njega je odmor, a Vesni, po struci prekvalificiranoj slastičarki, ne nedostaje želje i volje za prenošenjem znanja.
– Uči, pita sve što mu nije jasno i zadovoljna sam. Premda sam prošla školovanje, osobno sam većinu stvari naučila na vlastitim pogreškama, pa tako i on. Slastičarstvo učiš po principu ‘kušaj – osjeti’, a on mora pamtiti detalje da bi stekao znanje. Griješenje je proces uz učenje, a ja sam vrlo rado prihvatila da on radi sa mnom jer vidim da ima veliku želju za učenjem i napretkom. Bitnije mi je to da osjetim njegov žar, nego da kraj mene stoji netko tko već ima znanje, a pet minuta prije kraja radnog vremena već tapka nogama i čeka kad će prijeći preko praga – kaže Vesna.
Nakon završetka studija Roko se planira vratiti u Hrvatsku.
– Smatram da se svi koji su išli studirati vani, trebaju nakon fakulteta vratiti u svoju zemlju i stečeno znanje primijeniti ovdje. Nigdje nije bajno, pa tako ni u Engleskoj ni Hrvatskoj, ali baš zato trebamo stjecati znanja da bi ih mogli primijenjivati za bolje sutra – zaključuje mladi chef Roko Skočić.
