U cilj je utrčao s rukama visoko podignutim u zrak. Iza njega je bilo skoro 11 sati plivanja, bicikliranja i trčanja, po velikoj sparini i temperaturi od 30 stupnjeva Celzijevih. Imao je snage taman za taj slavljenički potez. A imao je što slaviti. Postao je Ironman.
Gore opisano su posljednji metri nastupa Dina Belakušića Brice na jednom od najpoznatijih svjetskih triatlona, onom frankfurtskom. Tih paklenih 10 sati 54 minute i 36 sekundi dugo će pamtiti. Od njih se oporavljao nekoliko dana.
– Nakon utrke sam imao jake bolove, noge su me ‘ubijale. Morao sam leći, izmjerili su mi i tlak, ali je bio u redu. Opravak je trajao neka dva, tri dana i polako se vraćam sebi. Mislim da ću već danas odraditi jedan lagani trening – priča nam Brico. Takav je on, ne može dugo mirovati, mora biti u pokretu, u akciji.
Vratili smo se na završnicu frankfurtskog Ironmana.
– Iako sam bio jako umoran, kako se bližio kraj utrke tako me počeo pucati adrenalin. U tim zadnjim kilometrima, kada znaš da je cilj blizu, nešto te diže, izvlači iz tebe neku dodatnu energiju. Ne mogu opisati taj osjećaj, kada se približavaš cilj, a posebno kada prođeš kroz njega – priča nam Dino.
S plivačkom dionicom (3,8 km) bio je jako zadovoljan.
– Nisam imao nikakve krize, a nisam ni tijekom vožnje bicikle (180 km). I početni kilometri trkačke dionice (42 km) bili su jako dobri, prvih sedam kilometara držao sam tempo ispod pet minuta. Moji problemi počeli su na 15. kilometru. Počeli su me hvatati grčevi u nogama, u kvadricepsima i listovima. Ta kriza trajala je praktički sve do cilja – priča nam o Dino o najtežim trenucima u Frankfurtu.
U prilog mu nije išla ni velika vrućina.
– Ivica Vranković i Ante Gelineo, moje kolege iz Triatlon kluba Šibenik, ispričali su mi kako je njima bilo teško stajati kraj staze, da su stalno tražili neki hlad, a kamoli trčati. Ali, odustajanje nije dolazilo u obzir. Bilo je samo pitanje u kojem ću vremenu završiti triatlon – priča Dino.
A za odraditi jedan Ironman potrebne su posebne pripreme.
– S pripremama sam započeo u prosincu prošle godine, i to pod palicom Adriatic Coachinga. Treneri su mi bili naš poznati triatlonac Dejan Patričević i Goran Patričević. Na početku sa trenirao između osam i deset sati tjedno, da bi se nakon toga satnica podigla na nekih 18 do 20 sati tjedno. Od velike pomoći su mi bili i Ivica Vranković i Ante Gelineo, kao i Mile Matić, koji je ujedno vodio i brigu o mojoj prehrani. Potonja trojica bili su mi stvarno velika podrška i tijekom priprema i za vrijeme boravka u Frankurtu. Oni su sve odrađivali za mene tako da sam se mogao posvetiti isključivo utrci – kaže Dino.
Zahvalio se na pomoći i Gradu Šibeniku i Šibensko-kninskoj županiji, Triatlon klubu Šibenik i Triatlon klub Swibir, Bike Shopu Iljadica Rapo te Taekwondo klub Hrvatski branitelj dragovoljac iz Vodica koji im je posudio kombi.
– Zahvalio bih se i svim prijateljima i svima onima koji su mi slali poruke podrške prije i nakon utrke. To mi je jako puno značilo, ganulo me kada sam vidio koliko me ljudi podržava – veli Brico.
Nakon ‘pakla’ koji je prošao u Frankfurtu pitamo ga je li mu to bio prvi i posljednji triatlon.
– Kada sam završio utrku rekao sam, nikad više. Međutim, ništa od toga. Plan mi je, naime, svake godine odraditi barem jedan Ironman. Inače, iako bi doslovan prijevod tog natjecanja bio ‘Željezni čovjek’, negdje sam pročitao da je njegove pravo značenje zapravo ‘Željezna volja’. Što je istina, jer ta mentalna snaga u triatlonu je čak važnija od one fizičke – zaključio je Dino Belakušić.
