Neobičan fenomen, običaj naših starih, posve skriven, s obzirom na to da se o njemu šutjelo ili se znanstvenici (etnolozi, povjesničari svakodnevice itd.) njime nisu bavili, tiče se igre zavođenja tjelesnim dodirima zvanim gonjanje.
Riječ je o staroj ljubavnoj igri između mladića i djevojaka koji je bio uobičajen u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne, piše Večernji.hr.
Taj se običaj u raznim inačicama u tim sredinama zadržao sve do 70-ih godina prošloga stoljeća. Pod utjecajem modernizacije, radija, filma i televizije, običaj je iščezao. Zanimljivo je da se hrvatska etnologija relativno kasno počela baviti ovim drevnim “običajem”.
Što je “gonjanje”, možda je najbolje objasnio don Franjo Dobretić, župnik Župe Grabovica nedaleko od Tomislavgrada, koji je 14. svibnja 1889. napisao pismo preuzvišenom biskupu mostarsko-duvanjskom fra Paškalu Buconjiću u kojem, uz ostalo, piše: “Preuzvišeni Gospodine, ako ove godine po krizmu dodjete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite proti Psovki, Gonjanja, Uskakanja, Nevođenja diece k misi i nemolenja. Gonjanje jim je ovo, momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami (na osami, na. a.), ili vidimice (pred očima znatiželjnika, nap. a.) i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito (nitko im na tome ne zamjera, nap. a) , već momku i divojki kano potrebito, i dično. Muškići dok se ne zamomče, ni ženskice dok se ne zacure, dakle dok se ne započnu zamirat, neidu k misi. Ovi župljani vrlo malo mare za molitvu. Psuju obćenito osim Boga i Gospe sve što znaju. Bilo bi vrlo spasonosno da onda udesite Vaš govor u svrhu tih najnovijih pomanjkanja, neka baš iz Vaših usta pastirskih čuju grdobu njihovih zlih običaja”. Tako je svome biskupu, “Preuzvišenosti”, pisao “sluga pokorni Franjo Dobretić, župnik”.
Cijeli članak pročitajte OVDJE.
