Vodičanka Domenika Skroza kreativka je koju možda poznajete pod pseudonimom ‘Prijateljica šperploča’. Naime, ta 24 – godišnjakinja šperploču pretvara u predivne ljude magnete, okvire sa slovima, a odnedavno i u lampe, uz pomoć akrila. Kako je odgajana u kreativnoj obitelji gdje su mama i tata stalno nešto izrađivali, ne čudi stoga što je već sa 13 godina znala da želi upisati srednju školu Likovnih umjetnosti u Splitu, smjer grafički dizajn.
– Otac me jedva pustio, naravno, zato što sam bila jako mlada. No to je bila moja ogromna želje, a ja nisam htjela baš ništa u Šibeniku. Olakotna okolonost je bila što je jedna od mojih prijateljica godinu prije upisala tu istu srednju školu, pa je tata popustio. Bilo je to divno razdoblje, naš šest cura živjele smo u jednoj od soba ženskog đačkog doma. Da mi se vratiti barem na jedan dan u to predivno vrijeme – počinje priču Domenika koja je imala veliku želju nastaviti obrazovanje na Umjetničkoj akademiji, no uskoro je ostala trudna, a centar svijeta postao je maleni Vito.
Njezina majka je počela raditi sa šperpločom te izrađivati brojne sitnarije za obitelj i prijatelje, te je oduvijek imala želju otvoriti svoj maleni dućan.
– Kako sam ostala trudna, željela sam ukrasiti sobu svog dječaka i prisvojila sam dio majčinih radova. Tako je krenula ‘Prijateljica šperploča’, ali prvenstveno za prijatelje – govori.
Ipak nakon što je otvorila Facebook i Instagram stranicu, stvari su se polako počele mijenjati.
– Recimo, magnetiće sam počela raditi tako da su mi ostajali sitni djelovi koje sam onda odlučila oslikati i dati im dalmatinski štih uz vodičke i šibenske nošnje. Lampe su krenule tako što je meni ‘zafalila’ jedna u kući, a na prvoj je osim mene radilo i pola familije. Uskoro sam se ispraksirala i sad već imam nove ideje. Maksimalno ulažem u kvalitetu jer želim da sve ono što napravim bude dugovječno. Također, uvijek radim u dogovoru s klijentima. Magneti su bili super prihvaćeni, a uskoro sam svoje ‘brkate’ magnete počela stavljati i na lampe, uz dijaloge, naravno dalmatinske. Nošnje likova mjenjaju se ovisno o klijentima, pa tako ima splitskih, šibenskih i vodičkih – priča.
Koliko god se izrada lampe čini komplicirana, Domenika kaže kako je za izradu najteži okvir kojeg radi doslovce od nule. Kako je počela izrađujući sitnice, nastavila je sve raditi u svom dnevnom boravku, što je često u najmanju ruku nezgodno.
– Sve mi bude na stolu, pa kad idemo ručati sve skidam, a onda vadim natrag. Sve uništim po kući, a nekad me prođe i volja kad to sve sto puta sklanjam i vadim. Ipak, sad sam uzela pravu mašineriju, no jedino mi još treba prava garaža – smije se Domenika koja osim što šperploču kupuje, uvijek je u potrazi za drvom iz prirode.
Sve što prođe ruke ove kreativke u potunosti je ručno rađeno – od slova, boje, oblika i ideje, apsolutno sve je njezinih ruku djelo, a upravo zato svi su proizvodi prošli prave ‘crash testove’
– Često puta ‘testirala’ sam sve svoje radove, padali su po vrtlu dok su se sušili, ali prošli su baš sve testove – priča.
Još uvijek joj je san upisati Likovnu akademiju, smijer grafika, a voljela bi se baviti i dizajnom.
– Imam brojne ideje, uvijek razmišljam o nečem novom. Možda se neke stvari poslože, vidjet ćemo kad moj dječak malo odraste. Mislim da vrijedi ona ‘Nikad nije kasno’ – zaključuje.
