Magistra glazbene kulture Mateja Šeneta Skračić na poslovnom je planu ‘rastegnuta’ na rad u osnovnim školama u Čistoj Velikoj, Stankovcima, Skradinu, vodi školske zborove i pjeva u bendu. Privatno je žena i majka koja ne stigne pogledati televiziju i poslušati radio, no ništa od toga nije je spriječilo da prihvati novi izazov u životu. Prije tri mjeseca, naime, dobila je ponudu za rad sa štićenicima Centra za odgoj i obrazovanje Šubićevac, i to kao – glazbeni terapeut. Njen san preko noći je postao stvarnost, i premda nema željenu diplomu iz tog smjera, kaže kako je ništa neće zaustaviti u želji da pomaže glazbom.
– Kad sam završila Glazbenu akademiju u Splitu, postavilo se pitanje što bih radila. Nadala sam se da neću raditi u školi, a na kraju se to ispostavilo kao izvrstan odabir za mene jer sam počela uživati u tom poslu. Premda me za vrijeme studija interesirala etnomuzikologija, rad u školi nagnao me na razmišljanje kako djeca s posebnim potrebama traže drugačiji pristup i počela sam maštati o doktorskom studiju gdje bih se specijalizirala za muzikoterapiju – ispričala nam je Mateja svoje prve doticaje s načinom liječenja glazbom.
U Hrvatskoj tada još nije postojao takav studij, a odlazak vani nije dolazio u obzir s obzirom na previsoku cijenu školovanja i odlazak od obitelji.
– U Osijeku je potom otvoren postidlomski studij kreativne terapije sa četiri smjera među kojima su muzikoterapija i art terapija, pa smo kolegica i ja skupa planirale upisati ga. Ipak, cijena od 60 tisuća kuna za dvije godine studija nije bila nimalo dohvatljiva ako se u obzir uzme putovanje, smještaj, hrana… Izračunala sam kako bi me dvije godine studiranja koštale oko 120 tisuća kuna, što je mom suprugu i meni bilo previše. Ipak, njegova podrška nije izostala i rekao je da ćemo se već nekako snaći – govori Mateja.
et
Kako u Šibeniku, a ni šire, nema niti jednog muzikoterapeuta koji su u današnje vrijeme sve potrebniji društvu općenito, odlučila je svoju ideju iznijeti predstavnicima Grada Šibenika. I premda im se ideja, kaže, svidjela, nisu pronašli način kako bi joj financijski pomogli, pa je tu ideju na neko vrijeme stopirala, ali ne i želju za stjecanjem znanja.
– Počela sam nabavljati knjige, čitati literaturu i pratiti tečajeve kako bih što više zašla u tu sferu. Jedne večeri sam digla knjige o muzikoterapiji u Knjižnici i otišla spavati. Pomolila sam se ‘Bože, ako trebam raditi ovaj posao, daj mi molim te neki znak’. Ujutro kad sam se probudila na mobitelu me dočekala poruka od kolege da traže muzičara u Centru Šubićevac i da im se javim. Otišla sam na sastanak s ravnateljicom, ispričala joj svoj san, na što je ona u čudu pitala znam li ja uopće da oni traže baš muzikoterapeuta. Ravnateljica Branka Bego potom se digla od stola, stisnula mi ruku i rekla da su ogromna želja za znanjem i ljubav za djecu dovoljni za početak – ispričala nam je šibenska glazbenica ‘čudo’ koje joj se dogodilo.
Danas, tri mjeseca kasnije, Mateja ne skriva oduševljenje radom sa štićenicima Centra.
– Osluškujem ih, promatram i doznajem što im je potrebno. Svo svoje iskustvo koje sam stekla radeći u kazalištu, s klapama, folkloru, zborovima, bendovima… Sve to pomoglo mi je da se usmjerim na njih. Nema boljeg načina za pomoći osobama s posebnim potrebama od snage glazbe i umjetnosti. Primjerice, ja kad pjevam pred publikom pjesmu koju zaista volim, zatvorim oči i odem u svoj svijet u kojem ne postoji nitko i ništa osim te melodije i teksta. Odlutam. I sad zamislite doprijeti na takav način do te djece, a koliko to tek znači roditeljima – ne skriva oduševljenje.
Realan strah jenjao je već nakon par dana rada sa štićenicima.
– Rekla sam sama sebi ‘moji su resursi ljubav i glazba, i to ću raditi. To ću njima dati, a ostalo ću osluškivati, promatrati i učiti zajedno s njima’. Bilo me strah, svatko od njih ima drugačiju potrebu, ali uz pomoć roditelja zbližila sam se s djecom i to je sada čista ljubav – veli Mateja ne skrivajući osmijeh na licu.
Posebice je ponosna kad vidi napredak kod djece.
– Posebno mi je u sjećanju ostao zabilježen trenutak s dječakom u invalidskim kolicima koji ne govori. Inače kad mu sviram, on se umiri i počne proizvoditi zvukove. Stanem li svirati, on bi mi htio pokazati da želi još. Njegova rehabilitatorica i ja uspjele smo ga navesti da klapne s obje ruke i na taj način mi da do znanja da želi da nastavim svirati. Pričale smo u njegovoj blizini o tome bi li on možda prepoznao pjesmu ‘Bratec Martin’, i u tom trenutku on počne melodijski točno izgovarati ‘n-n-n-n-n-n-‘. Nismo mogle vjerovati – prisjetila se trenutka koji će joj, dodaje, zauvijek ostati u sjećanju.
Glazba je povezana i s pokretom, pa tako Mateja s djecom oblikuje plastelin ili slaže kocke i onda pjeva boje.
– Djetetu koje nije otvoreno za pjevanje otpjevam ‘žuta boja’ i on ponovi za mnom i počne pjevati. Uči boje, pokrete, a paralelno s tim kroz pjevanje progovara. Povezujemo na taj način pokret s likovnom umjetnošću i glazbom. Tijelo je stvoreno od vode, a voda reagira na glazbu. Primjerice, slušanje punka izobličuje čestice vode, dok na primjer neka Mozartova glazba oblikuje čestice u savršene oblike. Drugim riječima, glazba toliko utječe na ljudski mozak, posebice kod djeteta, i to je ono što želim raditi. Pomagati drugima kroz glazbu – zaključuje Mateja Šeneta Skračić.
