Rastemo pomažući jedni drugima. Otišao sam pomoći njima, a zapravo su oni pomogli meni. Zaključne su to riječi 27-godišnjeg Šibenčanina Lorenza Ujevića s kojim smo dogovorili intervju nakon njegovog povratka iz Afrike gdje je proveo mjesec dana volontirajući u sirotištu u Tanzaniji. Stoga ovaj novinarski članak namjerno započinjemo zaključkom, jer priča o Lorenzu i njegovoj humanosti, sve je samo ne obična. Priča je to koja budi optimizam i nadu, vjeru da zaista još postoje dobri ljudi, spremni dati dio sebe za druge, i to one kojima je pomoć najpotrebnija.

Oni koji znaju Lorenza, kažu da je skroman, ali velik, a uvjerili smo se u to i mi.

– Sretan ti Božić Renzo! Jesi se oporavio od puta ili si još odsutan? – upitali smo ga kad smo sjeli na kavu.

– Odustan sam, valjda to sve triba sist’ na svoje misto. Ajmo to nazvat ‘jet leg’ premda znam da to nije to. Ma još nisam doša’ sebi. Razumiš, bija san u Africi di ljudi nemaju toplu vodu, struju, žive od 200 kuna misečno… Ali znaš na šta san se smrznija. Koliko god im je težak život, oni su uvik nasmijani. Sanjaju o Europi, a mi ode imamo sve i samo kukamo. Kad vidim koliko hrane bacamo, koliko ne koristimo sve potencijale koje imamo… I uvik nam je malo – slagao je promišljeno riječi pokušavajući nam objasniti kakav je zapravo život ljudi na Crnom kontinentu.

afrika lorenzo15

Ljeti radi od jutra do mraka, a zimi stavlja naprtnjaču na leđa i kreće na put

Vraćamo se na početak. Lorenzo je mogao upisati bilo koji fakultet, no nakon prve godine studija turističkog menadžmenta na Veleučilištu u Šibeniku, shvatio je da ga fakultet ne zanima i krenuo raditi. Kroz srednju školu bavio se vaterpolom, konobario, postao između ostalog i redovni darivatelj krvi, a onda je, nakon odustajanja od fakulteta, s roditeljima sjeo za stol i dogovorio otvaranje ‘Nostalgije’. Isprva kafić, danas restoran koji je na TripAdvisoru prestigao čak i Pelegrinija.

–  Godinu po godinu se trudimo i osluškujemo goste. Naš duh jednostavno nije dozvoljavao da se uljuljamo i sad smo tu gdje jesmo, radimo i trudimo se iz godine u godinu biti što bolji. Ja radim kao konobar i vodim restoran, tata je u kuhinji s ostalim zaposlenicima, sestra hostesira, a majka je ‘vatrogasac’, gasi ‘požare’ gdje god stigne – priča u kratkim crtama posao od kojeg obitelj živi, a radi ga punog srca.

lorenzo nostalgija

A kad sezona prođe i vrata ‘Nostalgije’ zatvore, Lorenzo kupuje kartu i odlazi na put. Točnije, ostvaruje svoje želje. Dosad je, kaže, proputovao 30 zemalja, a posljednje mu je putovanje promijenilo život.

– Prije dvije godine sam se priključio udruzi Ardura kroz projekt ‘Veliki mali brat’ i tu sam volontirao s dečkom koji je imao težak život. Zadatak mi je bio maknuti ga od loše svakodnevnice i uspio sam kroz godinu dana i zbog toga sam stvarno sretan. Preko Ardure sam došao i do Kolajne ljubavi, udruge koja ima sirotište u Tanzaniji. Predsjednica Ardure Nina Živković uvelike mi je pomogla u cijelom procesu odlaska u Afriku, položio sam psihotest i u roku od dva dana kupio avionsku kartu. Prije toga sam morao organizirati jednu humanitarnu akciju prikupljanja novca za udrugu, to sam odradio u župi na Vidicima i s prikupljenim novcem kupljeno je 50 kilograma stvari i potrepština za sirotište koje sam odnio u Afriku – priča nam.

Prije Afrike postao kum Afrikancu

Dolaskom u sirotište, Lorenzo je dobio okvirne zadatke. Trebala im je, govori, ‘muška ruka’ za građevinske radove, a sve što nije znao, pitao je časnu sestru koja upravlja sirotištem. Šišao je tako živicu, popravljao mreže za komarce, premještao namještaj, uređivao sobu za časnu koja uskoro treba preseliti u sirotište, a puno vremena provodio je i u igri i zabavi s djecom.

afrika lorenzo8 afrika lorenzo9

– U sirotištu je smješteno trenutno 28 djece razne dobi, od vrtićke do školske, i mogu slobodno reći da oni imaju puno bolji život od ljudi van sirotišta. Ustaju jako rano, čiste po sirotištu, doručkuju, odlaze u vrtić u sklopu sirotišta, a neki od njih pješače do škole i po nekoliko kilometara. Njihov život je zapravo kvalitetniji od onog van sirotišta. Izvan zidova krije se prava slika Afrike – govori Lorenzo pomalo izgubljeno, kao da mu se pred očima iznova vrte slike neimaštine koju je vidio.

afrika lorenzo2

No njegova želja za pomoći drugima počela je i prije odlaska u sirotište. Naime, odlučio je postati kum dečku kojeg donedavno nije poznavao.

– Kolajna vodi računa o oko 1.500 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i svatko tko želi može im pomoći na način da postane ‘kum’. Ja sada svojim kumstvom pomažem dečku da studira i plaćam mu godišnje studij tisuću kuna. Kolajna mi je ponudila njega i ja sam pristao, dobio sam sve njegove podatke, sliku, izvještaje iz škole, diplomu. To je dečko kojem su roditelji umrli, potom i župnik koji je skrbio o njemu, a onda ga je preuzela časna. Ona mu nije mogla financirati daljnje školovanje, ali srećom sam se pojavio ja i omogućio mu to – govori 27-godišnjak s osmijehom na licu.

Lorenzovoj sreći nije bilo kraja kada je svoje kumče upoznao. Tražio ga je danima i pokušavao doći do njega, a na kraju se upornost isplatila. Pronašao ga je, upoznao, a počastili su se i sokom od manga.

– Jako je teško dočarati taj život. Pokušavao sam shvatiti kako mogu biti uvijek nasmijani ako im je tako težak život, ali zapravo nama fali ono što oni imaju, a to su one krucijalne ljudske vrijednosti – iskreno će naš sugovornik.

Stanovnici se hrane iznimno skromno. Uz rižu, tjesteninu, voće i dehidrirane ribe koje se danima ‘sunčaju’ na plus 30 stupnjeva Celzijevih, najčešće se na jelovniku nađe ‘ugali’, kaša od brašna i vode.

afrika lorenzo11

– Kad bih se upoznao s nekim, bilo mi je jako teško pitati ‘kako si, kako tvoji?’ Jednostavno ti je sužen prostor za komunikaciju, svi imaju u neku ruku jako tešku sudinu, ili su izgubili roditelje ili su HIV pozitivni, što je dolje ogroman problem. Novi predsjednik uveo je besplatno školstvo za djecu i radi na tome da kućanstva dobiju struju, ali to je ogroman proces koji teče jako sporo – veli.

Dijete ostavljeno ispred sirotišta

Lorenzo se iz Afrike vratio prepun dojmova i scena koje će mu zauvijek ostati u sjećanju. Jedna od njih svakako je bila dolazak u trošnu kućicu od 15 kvadrata u kojoj ljudi žive zajedno s mačkama i kokošama, a na krevetu je ležao starac kojemu je svećenik davao posljednju pomast.

– Jedno jutro smo se probudili i našli dijete ostavljeno ispred sirotišta. Rodila ga je majka koja nije platežno sposobna to odgajati ga, premda ima tu želju, a iz bolnice ga je ukrala žena koja ne može prirodno imati svoju djecu. Došla je socijalna radnica, saznali smo njegovu sudbinu i on je sad u sirotištu. Od plača na početku i djeteta koje nikome nije htjelo doći u ruke, taj dečkić je na kraju plesao s drugom djecom i igrao se loptom napravljenom od ostataka plastičnih vrećica – emotivno će Lorenzo.

afrika lorenzo7

Završetkom volontiranja odlučio je popeti se na Kilimanjaro, najviši vrh Afrike visok 5.895 metara, o čemu je Šibenski portal već pisao. Majka mu, priznaje, nije bila nimalo oduševljena, ali znala je da će napraviti ono što je naumio.

– Uplatio sam sredstva agenciji Fair Travel koja većinu zarade ulaže u lokalnu zajednicu i definitivno bih je preporučio svakome tko se želi penjati na Kili. A osjećaj je nevjerojatan – govori između ostalog.

‘Camino ti ne daje ono što želiš, nego ono što u tom trenutku trebaš’

Godinu dana ranije taj 27-godišnjak ostvario je još jednu želju. Propješačio je Via de la Platu, najdužu rutu Camino de Santiaga i posvetio je preminuloj Diani Klarić, ljubiteljici putovanja i prijateljici koja je na njega ostavila dubok trag, a po kojoj je nagrada Hrvatskog kluba putnika dobila ime.

– Camino je bio moja davna želja. S Dijanom sam bio jako vezan, a njeno prvo predavanje o Caminu bilo je upravo u ‘Nostalgiji’. Od tada je u meni tinjala želja da odradim Camino, a kako sam s Hrvatskim klubom putnika posjetio Sevillu, nisam se puno mislio. Kako sam gazio, tako je tijelo očvrščivalo. Trebao mi je 41 dan za 1.200 kilometara i išao sam potpuno sam. Putem sam upoznao divne ljude, Španjolca kojem je umrla žena i koji je prošao težak životni period, a koji nije skidao osmijeh s lica tijekom hodanja. To je nevjerojatno i definitivno mogu reći da je tu glava najvažnija. Negdje na pola puta presreo me čovjek iz samostana i pozvao me da se smjestim kod njih jer su smještaji za hodače tada bili zatvoreni. Spremili su mi večeru i zamolili me ako mogu prisustvovati misi. U sklopu samostana je i centar koji skrbi za starije i nemoćne bez rodbine, i kad sam vidio kako ljudi bez ruku, slijepi, nijemi, štuju Boga i koliko su zahvalni što su živi, rekao sam sam sebi ‘kakva bol, kakvi žuljevi. Nemam pravo kukati nego samo nastaviti’. Prilikom odlaska iz samostana svećenik me blagoslovio i poželio mi ‘buen camino’. Kad god mi je bilo teško, samo bih se sjetio toga i nastavio dalje – prisjeća se Ujević.

camino renzo
Screenshot/YouTube

Na Camino, dodaje, nije išao iz vjerskih razloga, ali se put od 1.200 kilometara ipak pokazao vjerskim.

– Ne funkcioniram svjetovno, funkcioniram duhovno. Camino ti ne daje ono što želiš, nego ono što u tom trenutku trebaš. Ja sam se u to uvjerio tijelom i duhom – poručuje taj mladi Šibenčanin.

Tko zna gdje će ga novi ‘camino’ odvesti, ali jedno je sigurno. Lorenzo Ujević zasigurno će ponovno otići volontirati u sirotište i iznova dati dio sebe makar za samo jedan dječji osmijeh i sreću. Jer ništa nije vrijednije od toga…

afrika lorenzo4 afrika lorenzo6

About Ana-Marija Crnica

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.