Vodičanka Vlasta Juričev više od godinu dana hoda i preko 20 kilometara dnevno, ali prije petnaestak godina situacija nije bila tako obećavajuća. Naime, Vlasta se borila s tumorom na mozgu, a u samo 20 mjeseci stoički je ‘odradila’ tri zahtjevne operacije. Oporavak koji je uslijedio bio je dugotrajan i iscrpljujuć.
– Simptomi poput mirisnih halucinacija, zanošenja u desnu stranu, boli kroz desno oko počeli su 2001. godine. Doktori su mislili da sam u menopauzi, potom da se radi o vratnoj kralježnici. Kako sam radila kao frizerka, stvari su mi često znale ispadati iz ruke, a krajem godine jednostavno sam legla u krevet i nisam se dizala desetak dana – počinje priču Vlasta koja se početaka bolesti slabo sjeća.
Njezina doktorica zaključila je ‘kako se Vlasta ne smije dovoljno’, a to je bio znak za uzbunu. Uskoro se uputila u Zagreb, a primarijus joj je kazao kako se radi o patološkoj promijeni na desnom režnju. Tri teške operacije prošla je sa brojnim ‘žutim minutama’, strahovima i tuđim teškim sudbinama.
– Najgore mi je bilo razmišljati o obitelji, o djeci. Kako će djeca bez mene, ne mogu ih ostaviti. Prije operacije sam se ‘izmirila’ sa svojim drugim ja. Podsvijest i svijest bile su mi mirne. Prije prve operacije, morali su me obrijati. Poludjela sam kad sam vidjela da me briju od čela, proradio je frizer u meni. Na operaciju sam išla puna straha, a u život me je vratio smiješni Zagorac koji je ležao u istoj sobi sa mnon. Vikao je kako ‘želi fukati’, sjećam se da mi je to bilo strašno smiješno – kaže.
Nakon operacija, memorija joj se doslovce izbrisala.
– Slušala sam o svom djetinjstvu od drugih ljudi, neke susjede nisam poznavala. No, najvažnije, svoju obitelj ni nakon tri operacije nisam zaboravila. Uz njihovu podršku sve je bilo puno lakše, ali strašno sam se razočarala u brojne sugrađane. Ne mislim pritom na one koji me poznaju, već na ljude koji mi nisu htjeli pomoći kad bi mi postalo jako loše i naslonila bih se na stup kraj ceste. Ponovo sam učila hodati, pričati, jesti samostalno. Moram kazati kako je moj, sada 23-godišnji sin sve to u potpunosti proživio sa mnon, a meni je, iako ga je ovo cijelo iskustvo ojačalo, žao što je uz sve moje bolesti možda propustio onu djetinju bezbrižnost – pojašnjava.
Ipak, Vlasta je, kako kaže, nakon dugo godina uzimanja nepotrebnih lijekova pronašla odgovarajuću terapiju – hodanje, a pomogli su joj i njezini retriveri.
– Prva šetnja bila je prema Tribunju, nekoliko kilometara, uz pratnju supruga. Bila sam sretna jer sam savladala ono što me je smetalo. Međutim, suprug se zabrinuo što hodam blizu ceste i što ne može znati gdje sam, pa sam počela koristiti GPS. Iako nije baš u potpunosti točan, ako mi se što dogodi, uvijek me može locirati – priča.
Odvažila se i na hodanje do Knina, na koje se sprema u veljači.
– Nedavno sam došla do Đevrsaka, a imala sam i pratnju jednog divnog psa. Na kraju je muž došao po mene i kazao mi kako me taj pas čuvao za vrijeme hodanja – smije se.
U proljeće se sprema pješice za Zagreb, a do Karlovca će hodati starom cestom.
– Nakon Karlovca idem prema Pokuplju i izlazim kod Arena centra. Muž će me pratiti, a nadam se da ću uspjeti prevaliti i do 50 kilometara dnevno. Nabavila sam uloške za patike, a nisam nimalo ženstvena jer od hodanja sam znala imati bolne žuljeve, te sam potpuno uništila dva nokta na nožnim prstima. Spavanje mi je jedini problem, pa ovim putem pozivam sve one koji mi žele pomoći da se jave. Ne treba mi hrana, samo tuš i krevet na recimo svakom 50. kilometru. Također, ako netko ima mogućnost sponzorirati moju obuću za hodanje, bila bih jako zahvalna – poručuje.
Također, Vlasta naglašava kako u životu trebamo raditi ono što nas čini sretnima.
– Čovjek treba biti jak i ne slušati druge. Morate naći svoj model po kojem ćete živjeti, a sve ‘smeće’ koje držite u sebi izbacite. Tko vam je prijatelj, on će vas razumjeti, a ovi drugi, nemojte se niti obazirati. I naravno, fizička aktivnost puno znači – zaključuje Vlasta.
