Vodičanka Ana Bilić piše još od drugog razreda osnovne škole, a prve napisane pjesme koje se sjeća bila je ona posvećena majci za Dan žena 1988. godine ‘Mojoj majci’ i izrecitirala ju je na priredbi u školi.
Ozbiljno je počela pisati 2004. godine kada je i nastala prva bajka. Najdraža književnica oduvijek joj je Ivana Brlić-Mažuranić s kojom se, kaže, ne može uspoređivati, ali joj je želja nastaviti tamo gdje je ona stala u hrvatskoj dječjoj književnosti. Od stranih autora joj je najdraži Philip Pullman jer je u svojoj trilogiji ‘Njegove tamne tvari’ spojio nespojivo- kvantnu fiziku i mehaniku s dječjom literaturom.
Hrk čiči-bu kao okidač
– Oduvijek sam nešto piskarala, to je nekako u meni, ali nije to bilo ništa previše ozbiljno. Ispočetka sam pisala nekakve sastave ili pjesmice. Jednom sam se razbolila i nisam mogla zaspati, pa sam zamolila muža da mi nešto ispriča za laku noć. Bio je sav u čudu, međutim, pristao je i izmislio priču o divu imena Hrk čiči-bu i tako ja kad spavam činim hrk čiči bu i ništa me ne boli. To mi je bilo predivno i iz tog je diva nastao cijeli set bajki. On je bio okidač za pisanje te prozne vrste. Tako je nastala prva knjiga ‘Tajna bakinog tavana’, sa puno autobiografskih elemenata, djetinjstvo, odrastanje, baka – ispričala nam je Ana svoje početke.
Vrlo brzo nakon toga napisala je i ‘Vitezove rata’, zatim ‘Čuvara blaga’, ‘Vilinske priče’ i ‘Na kraju svijeta’ koja je svojevrstan nastavak prvijenca ‘Tajna bakinog tavana’. Zadnja knjiga ‘Obećanje kapetana strašnog’ izdana je u studenom i više je pisana za dječaka budući da je gusarska bajka, ali naravno mogu je čitati i djevojčice.
– Svaka bajka mi je draga na svoj način i svaka je pisana u potpuno različitom stilu, kao da nisu od istog autora, a inspiraciju za likove pronalazim najčešće u stvarnim likovima, dakle u osobama koje poznajem. Ipak posebno bih izdvojila bajku ‘Čuvar blaga’ koja je svojevrsna posveta svim sporednim likovima iz svjetskih bajki. Tako recimo Snjeguljica ne bi uspjela bez patuljaka, Petar Pan ne bi uspio bez Zvončice i time sam željela ispraviti nepravdu prema tim ‘sporednim ‘ likovima koji su u biti glavni, ali su ostali nekako zanemareni, jer ipak su oni iz dobrote svoga srca napravili herojska djela ne tražeći pritom ništa zauzvrat – kaže nam Ana upozoravajući na nepravdu u svijetu.
Ana je od 2012. godine članica društva književnika za djecu i mlade, a od Grada Vodica dobila je i nagradu za doprinos književnom izričaju i kulturi 2017. godine.
Sudi knjigu po koricama
– ‘Vilinske priče’ su moja najuspješnija bajka po kojoj je snimljen i CD u produkciji Radio Šibenika i moram priznati da se iznenađujuće dobro prodavala, s obzirom da smo u Hrvatskoj i da je riječ o dječjoj bajci. Ljudi kažu ‘ne cijeni knjigu po koricama’, ali iz vlastitog iskustva mogu reći da to nije baš tako, jer ako imaš dovoljno novca za tvrde i šarene korice one će u biti i privući čitatelja da uzme knjigu, da je pogleda i na koncu kupi. ‘Vilinske priče’ inspirirane su slavenskom mitologijom, jer Hrvatska ne može biti izuzeta od te mitologije i to su principu starinske priče ispričane na moderan način – poručuje Ana.
Otvorila je i Youtube kanal na kojem su dječje priče za laku noć, a kroz godinu ili dvije planira objaviti zbirku bajki pod nazivom ‘Priče za Vinka’, koje je pričala svome sinu Vinku za laku noć.
– Samo ozbiljni ljudi pišu za djecu, jer bavljenje djecom je ozbiljan posao, a kad postanem dijete i djetinjasta onda ću pisati za odrasle – zaključuje Ana Bilić.
