Ivana Guberina učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi Jurja Šižgorića i sve je samo ne obična. Bavi se adrenalinskim sportovima, putuje, pjeva u Kolu, snima filmove, kroz život ide u petoj brzini, a odmara samo kada je bolesna.

– Ima li odmora? Nema! Kod mene ležanje u krevetu nije opcija, jedino kad me boli. U radu s djecom dajem sto posto od sebe, pjevam, putujem, u slobodno vrijeme bavim se sportom i sve volim probati, doživjeti. Često mi kažu: ‘Daj, stani malo, odmori’, ali nisam navikla mirovati i vrijeme volim maksimalno iskoristiti. Vozim auto, brod, motor, vozila sam čak i kombi s Kolašima, a probala sam voziti i šleper. I u svemu tome uživam maksimalno. Rođena sam sa zdravstvenim problemima i kad sam bila mala roditeljima je rečeno da možda nikad neću hodati. Zbog problema s kukovima bila sam netko tko je morao stalno biti u moru i na bicikli koja je meni postala nešto od čega se nisam odvajala, ali roditelji su bili uporni i uvijek su me gurali kroz život. Bila sam živahno dijete, ne divlje, koje je sve voljelo probati, a roditelji su mi to nastojali pružiti – priča nam 42-godišnja učiteljica i majka dvoje djece kojoj danas ništa nije problem. Osim mirovati.

ivana2

Šira javnost upoznala ju je zahvaljujući dokumentarnim filmovima koje je snimila zajedno sa svojim učenicima, a koji su sve samo ne dječji.

– Kornati, Krka i konačno ‘Šibenska kartulina’, zadnji film i veliko finale u sklopu projekta ‘Upoznajmo Šibensko-kninsku županiju’. Imala sam divnu generaciju s kojom je snimanje tih dokumentaraca bio užitak. Učili su oni od mene, ali mislim da sam ja naučila puno više od njih, tih malih ljudi koji su mi bili ravnopravni. Županiju su prešli uzduž i poprijeko, snimali, učili, zabavljali se i u konačnici napravili nešto na što možemo biti ponosni, na što oni mogu biti ponosni. U radu nas je motivirala ljubav prema našem gradu, svakoj skali, buti, gradu kojeg voliš čitav život i mjesto gdje ćeš se vratiti jer imaš gdje – priča nam Ivana čiji je prvi film ipak bio 2012. ‘Čarobni grad’ o ljepotama Krešimirovog grada.

ivana

ivana1

S prvim filmom se tek počela uhodavati, objašnjava nam, ali kada je dobila generaciju koja je danas u petom razredu, to je bilo nešto posebno. To su bila iznimna djeca koja su uvijek tražila više, zanimale su ih stvari koje se rade u višim razredima, pa čak i u srednjoj školi.

– Ta generacija je bila nešto posebno, svi smo odlično funkcionirali i roditelji su bili dosta angažirani i spremni na komunikaciju. Snimili smo tri filma, a zadnji je bio najveći i najteži zalogaj. Kornati su bili lakoća iako smo snimali na 38 stupnjeva, bilo je tu i penjanja i plivanja, nemaš vode, umoran si, gladan…ali sve je prošlo odlično. Nakon toga je došla Krka koju smo cijelu prošli, upoznali svaki kutak jer Krka nije samo Skradinski buk i Roški slap. I konačno, Šibenik. Njega sam snimala i za vrijeme Krke i to je bio najveći zalogaj jer htjeli smo ga pokazati kao grad bogate povijesti, kulture i ljepote, ali on ima toliko toga da je sve to trebalo ‘secirati’. Djeca su uvidjela kolika je njihova uloga u svemu tome i bila su svjesna da predstavljaju naš grad, da njihove slike u nošnjama dok poziraju s turistima obilaze svijet. Ja možda jesam netko tko je to sve pokrenuo, ali to nije moje, to je naše. Da nisam imala takav tim, ne bih ništa napravila. Oni jesu djeca i iako je postojao neki plan, oni su davali svoje ideje, imala sam osjećaj da razgovaram sa sebi ravnopravnima. Ja sam njih učila, ali oni su mene puno toga naučili –iskreno će.

ivana5

ivana6

Ljudi često podcjenjuju djecu i film nazivati dječjim, ali Ivana će sve takve pozvati da dođu i pogledaju taj ‘dječji film’.

– Djeca su shvatila koliko su dala, ali isto nedovoljno i uvijek im kažem da nije  najbitnija tuđa potvrda, već djelo koje ostaje iza njih. Kad odrastu i za deset ili dvadeset godina vide što su napravili, bit će još ponosniji – priča nam ova netipična učiteljica.

Biti učiteljica je više od posla, posebno danas kad su se vrijednosti u društvu poremetile. Učitelji su, uz obitelj, oni koji djeci usađuju neke temeljne vrijednosti i oblikuju ih kao ljude, a to je velika odgovornost. Kada vidi neki problem s djetetom, ona ne može nakon radnog vremena otići kući i zaboraviti na to.

– Kazat će ljudi da to nije moje dijete, ali kako nije? Što da sutra nešto bude mom djetetu i netko samo odmahne rukom? Ne mogu se nakon posla samo isključiti i prestati razmišljati o tome. Ovaj posao radiš sto posto ili nikako. Rad s djecom je nešto posebno, tu su tako iskrene emocije i moram reći da su me milijun puta do suza nasmijali i do suza rasplakali. Na kraju četvrtog razreda zabranila sam im da plaču, taj dan nisam došla sebi i iskreno, fale mi, jako mi fale – priča nam.

ivana11

ivana3

Snimajući film djeca su upoznala i Ivanine ‘Kolaše’, njezinu drugu obitelj s kojima je od prvog razreda srednje. Kolo je, kazat će Ivana, velika skupina ljudi koji su zaslužni za ono što je ona danas.

– Tu sam došla mlada, u prvom srednje i prvi put sam van kuće išla upravo s njima. Čuvali su me kao da sam njihovo dijete, pazili da mi ne padne dala s glave i pružili mi nešto što ja danas mogu drugima. Kolo se danas obnovilo, tu je došlo dosta mladih i ja sam po stažu među najstarijim članicama. Biti dijelom ove skupine ljudi u meni izaziva veliki ponos – priča nam Ivana koja je u upravi Kola i aktivno sudjeluje u organizaciji proslave 120 godina postojanja Društva.

ivana7

Kroz život ide sto na sat, zadovoljna je sa svime što je postigla i ne misli stati, novi projekti se vrte u glavi i razmišlja što dalje.

– Ponosna sam na sve što sam dosad kao čovjek napravila i što u tome nisam imala nikakve koristi, to je najveća nagrada. Imam predivan i ispunjen život, a neka stvari koje mi nedostaju nadoknađujem s ovim što radim. I nikada ne odustajem, kada i naiđem na problem, tražim rješenje. Kao amater pjevam u Kolu, kao amater snimam i možda sam amater i ovako u životu. Amateri sve rade sa srcem, a tako i je. Tako radim i tako živim – kaže za kraj.

ivana4

ivana8

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.