" "
Više

    " "

    REPORTAŽA Iz Bruxellesa s ljubavlju ili zašto je Ryanair bio avion zvan čežnja

     

    Birokracija – to je riječ koja me nakon četiri dana najviše podsjeća na Bruxelles, odnosno na grad koji figurira kao prijestolnica Europe. Taj grad, kojem gravitira nešto manje od tri milijuna stanovnika sjedište je cijelog niza međunarodnih institucija; od Europske komisije, Vijeća ministara Europe, Europskog parlamenta do NATO-a i upravo zato ćete jako teško sresti Belgijanca u centru. Prije ćete, dakle, vidjeti nekog stranog birokrata u sivom odijelu, s okruglim naočalama i namještenim smiješkom, a pored njega jednog od predstavnika pridošlih nacija kojih je čak 25 posto u Kraljevini Belgiji.

    No, vratimo se na početak i na to kako i zašto je delegacija novinara, uključujući mene, išla u EU prijestolnicu…

    Prije dva mjeseca pozvao me Erol Gaši, lokalni asistent SDP-ove eurozastupnice Biljane Borzan, da se, kako to službeno u pozivu piše, ‘direktno upoznam s radom Europskog parlamenta’. Nećkao sam se jer sam Bruxelles vidio prije dvije godine u gradskoj delegaciji na poziv HDZ-ove Ivane Maletić i jako ga dobro upoznao. No, rekoh sebi, zašto ne… Možda konačno i vidim taj Brugges, za koji svi kažu da je predivan, a udaljen je pedesetak kilometara od Bruxellesa.

    Tamo gdje pobjeđuje Dinamo

    I tako sam se našao u delegaciji petnaestak istaknutih novinara iz Dalmacije, koji mahom prate politiku, te iz zračne luke Zadar poletio prema Bruxellesu. Ryanairom, koji će mi se, sa spomenutom birokracijom, poslije pokazati kao noćna mora.

    Let do Bruxellesa bio je prilično ugodan. Po lijepom vremenu za svega dva sata iz Zadra stigli smo u belgijsku metropolu. Jest da je slijetanje bilo malo drndavo, ali – preživjeli smo. Slijećemo, ne u Bruxelles, već u Charleroi, valonski grad koji je udaljen od Bruxellesa dobrih sat vremena vožnje, što se penje i na sat i pol ako je u metropoli gužva. A najčešće jest…

    Kad sam izišao iz aviona, bilo je sunce, što je bilo začuđujuće, ali kroz pola sata počela je kiša pa pljusak, a onda je počela rominjati sitna kišica. Tipična oceanska klima za zapad Europe, ali to nas nije spriječilo da prođiramo po centru grada koji se od našeg hotela Aviaton nalazio dvadesetak minuta pješke. Smješteni smo u četvrt Anderlecht, poznatoj po istoimenom nogometnom klubu koji Dinamo ove jeseni pobijedio usred Bruxellesa. Čim smo krenuli, uočili smo da smo u četvrti u kojoj ne prevladavaju autohtoni Belgijanci, već razni doseljenici, mahom arapskog i afričkog porijekla, što je nježnijem spolu odavalo varljiv dojam sigurnosti.

    Ipak, Bruxelles je za razliku od prije dvije godine kada sam bio tamo nekako ‘prodisao’. Naime, više po gradu i nećete sresti vojnike s automatskim puškama, što je bio slučaj nakon terorističkih napada 2016. godine u zračnoj luci i metrou kada je poginulo 38 ljudi, a više od 400 ih je ozlijeđeno. Također, i noćni život je puno zanimljiviji, premda se o Bruxellesu nerijetko piše kao o najdosadnijem europskom glavnom gradu. Nije tako, ima dosadnijih.

    Briselski marš

    Naravno, sam dolazak na Grand Place, glavni briselski trg, je prilično impresivan. Sav optočen u pozlatama, u gotičko-baroknom stilu, zaista je predivan, posebice noću kada sve svijetli. Tu su impresivna Gradska vijećnica, kao i Kraljevska kuća, iako kralj nikad nije boravio u njoj. U uličici pored Grand Placa nalazi se možda i najpoznatija pivnica u gradu – Delirium.

    Nakon mnogih tura pića, vraćamo se u hotel pješke, našom ulicom i stajemo na kebab. Naravno, prodavač ne priča engleski, a nismo sigurni ni francuski ili nizozemski, ali ipak se sporazumijevamo i jedemo ukusan kebab i pijemo svepristutni Jupiler – njihov pandan Ožujskom ili Karlovačkom pivu.

    Odlazimo na spavanje u hotel, koji se ne može podičiti svojom brigom za detalje, jer sutra je ‘radni’ dan u EU parlamentu. SDP-ovci su već bili na nekom partijskom sastanku, a novinari s nekolicinom srednjoškolaca krenuli su nešto kasnije. Parlament je udaljen pola sata pa možemo pješke, bila je rečenica jednog od asistenata Biljane Borzan. Na kraju se to svelo u skoro sat i pol hodanja, koji su stariji kolege prozvali Igmanski marš. Podsjetilo ih je na školske dane. Nama mlađima prigodniji je bio Briselski marš…

    Sanjao sam o vožnji električnim romobilom koji na svakom koraku stoje u Bruxellesu. Naime, nekoliko tvrtki iznajmljuje romobile koji upalite preko aplikacije i ostavite praktički gdje želite. Novac vam se skida s računa, a za pola sata platite otprilike pet eura. Zanimljiva ideja, ali ljudi u Bruxellesu žele da se takav vid ‘romobilturizma’ zabrani jer bilo je par fatalnih slučajeva, a i romobili su nerijetko pobacani po cijelom centru grada. No o romobilima ćemo nešto kasnije.

    Naravno, zbog sporog ‘marša’ zakasnili smo na dogovoreni razgled Parlamentariuma, centra za posjetitelje Europskog parlamenta, ali ušli smo u EU parlament nakon rigorozne kontrole, nalik onoj na aerodromu. Poslušali smo predavanje o instituciji i radu Europskog parlamenta i shvatili da je to jedna velika činovnička tvorevina koja broji čak 751 zastupnika, a u njoj radi nešto manje od 10 tisuća ljudi. Zanimljivo je i da dnevno kroz parlament prođe možda i desetak tisuća ljudi koji nisu tamo zaposleni jer EU parlament je i ‘poluturističko’ mjesto budući da Europa želi da upoznate njihovu glavnu instituciju, uz Europsku komisiju koja je nešto slično vladi.

    Belgija kao BiH?

    Inače, u Belgiji i Bruxellesu je politička situacija, u najmanju ruku, komplicirana. Taj grad je sjedište čak četiri parlamenta; europskog, federalnog, briselskog i flamanskog. Belgija je dosta rastrojena zemlja s tri službena jezika, a na okupu ih praktički sve drži samo kraljevska obitelj. Možda slično kao bivša Jugoslavija, ili, pak, današnja Bosna i Hercegovina. Jezik je jedno od pitanja koje muči Belgijance jer zemlja je podijeljena između frankofonih Valonaca, kojih je manje od nizozemskih Flamanaca. Bruxelles se nalazi u Flandriji gdje se priča nizozemski, ali u samom gradu se priča francuski. Nekoć je jezik bio razlog željenog separatizma Flamanaca, ali danas je to ekonomska premoć bogatijeg sjevera nad siromašnijim jugom.

    No, ostavimo se politike i krenimo na hranu jer takav je bio naš drugi dan u Belgiji. Naime, nakon posjeta parlamentu, političke edukacije i šetnje po centru, asistenti Biljane Borzan organizirali su nam večeru u restoranu Amadeo gdje se isključivo jedu pržena svinjska rebarca. Dupkom pun restoran iznenadio nas je svojim specijalitetom, a interesantno je da dobivate ‘repete’ kad poželite. U američkom stilu… Inače, belgijski specijaliteti su pomfrit, vafli, čokolada i pivo. Redom, bolje od boljeg.

    Beskrajan dan

    A onda je krenuo naš beskrajan dan… Sve je bilo savršeno za jedan miran let i lagan povratak kući. Ali, kad smo došli ispred aerodroma, vidjeli smo oveću skupinu ljudi koja čeka ulazak u šator gdje se nalazi jako puno policajaca. Vrlo brzo novinarski doznajemo kako je krenuo nenajavljen štrajk aerodromskog osiguranja koje se bori za veća prava, odnosno manje rada i bolje plaće. Stali smo u red, s nadom da ćemo stići na let koji je bio na rasporedu za dva sata.

    Red je bio sve veći, a od prvotnih dvjestotinjak ljudi, masa je narasla na preko tisuću uglavnom nervoznih putnika koji ‘moraju’ stići na avion. Nije bilo kraja čekanja i u par navrata su počeli zvižduci, a mladi ljudi su, na francuskom, počeli pozivati na revoluciju. Bilo je tu djece, žene i staraca i situacija je vrlo lako mogla izmaći kontroli. Shvatili su to i belgijski policajci pa su počeli propuštati ljude jer je bojazan od stampeda ili nekontrolirane reakcije nekog od putnika bila prilično velika.

    Bojna Charleroi

    Bio sam iznenađujuće strpljiv, jeo pomfrit i mirio se ‘gorkom sudbinom’. Nekako sam nakon četiri sata stajanja u nesnosnoj gužvi ušao na aerodrom bez pregleda, ali sam shvatio i zašto. Osjećao sam se kao da je oko mene cijeli odred policajaca veličine bojne. Odokativno sam pretpostavio da je na malom prostoru veličine zagrebačkog aerodroma 300 policajaca, mnogi od njih s puškama, a i nekoliko vojnika koji standardno šetaju belgijskim aerodromima. Naravno, s automatima u rukama.

    U svima nama je još tinjala nada da avion nije odletio i da je pričekao jer su znali za situaciju na aerodromu. Jer, to je bio slučaj s velikim kompanijama kojima nije u interesu da im zrakoplovi lete prazni. Ali, ne i s Ryanairom. Riječ je o niskotarifnoj kompaniji koja je kao gradski prijevoz – ide se i prazan jer politika firme je da su avioni stalno u zraku, imaju iste zrakoplove Boeing 737 radi nižih troškova održavanja i slijeću na aerodrome udaljene od velikih gradova kako ne bi plaćali skupe takse. Uostalom, zato su i karte jeftine. Baš zbog takvog ponašanja, kako su nam poslije upućeni govorili, i nije praksa da se prilikom posjeta velikih skupina Europarlamentu unajmljuje Ryanair.

    Novinar postaje vijest

    Što sada?, pitali smo se nakon što smo još dva sata čekali bilo kakve informacije… Erol Gaši, neobično smireni Zadranin zaposlen u Uredu Biljane Borzan, došao je s prvim informacijama. Ryanair nije kriv jer je poletio prema rasporedu, a aerodrom ne preuzima odgovornost jer nisu oni štrajkali, već zaštitarska tvrtka koja je ‘unajmljena’. Birokratski, svi prebacuju lopticu odgovornosti…

    Ryanair je bio toliko ‘velikodušan’ da je ponudio u zamjenu šest eura refundacije po putniku i da će kroz sljedećih 15 dana primati pet po pet putnika i prevesti ih do Zadra. Što, naravno, nitko lud ne bi prihvatio. Čekali smo rješenje i drugi avion, ali do 20 sati, dakle desetak sati nakon što smo stigli na aerodrom nismo imali rješenje.

    Bilo je to kao u filmovima. Svi mi poslagani po podovima i čekamo bilo kakvu soluciju. Ustvari, mi novinari smo postali vijest jer su belgijski kolege neumorno tražili izjave, snimali, a fotografi tražili kadrove ‘očajnih’ putnika kojih je bilo svugdje. Stvarno, u ovom slučaju nije bilo ugodno biti vijest.

    Kad si kupim mali romobil

    Ipak, odluka je pala. Vraćamo se u hotel, a najizglednija opcija bila je povratak kući autobusom. Vožnja koja traje 24 sata. Kad smo doznali da nam bus sljedeći dan stiže u 17 sati, zaputili smo se prema Atomiumu, uz manekena Pisa, simbol Bruxellesa. Radi se o željeznom čudu koji predstavlja devet atoma jednog kristala željeza, ali uvećanog 150 milijardi puta. Metro je za razliku od aerodroma savršeno funkcionirao.

    Naposljetku smo nekolicina nas iznajmili romobile i krenuli u centar grada. Stigli smo za svega par minuta, vozeći se ulicama, biciklističkom stazom te cestom jurcajući i utrkujući se. Tipično turistički, ali zabavno do bola. Možda bi to mogla biti nova atrakcija u Šibeniku…

    A 24 sata u autobusu? Ma… Prošlo je u tren.

    View this post on Instagram

    Vraćam(o) se kući… #imalipilotauavionu

    A post shared by Goran Pauk (@gogopauk) on

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    Ukazao se Iyendjock: Šibenik dolazak Kamerunca popratio euforičnim...

    Nakon mjesec i pol dana putešestvija Kamerunac Joseph Iyendjock napokon je stigao u Šibenik. S ovim defanzivnim veznjakom narančasti su ugovor potpisali u finišu...

    Četiri vozača privedena na Prekršajni sud, jednom određeno...

    Policijski službenici su u mjestu Vrbnik, na državnoj cesti D-33 prošle nedjelje u 16.45 sati, zaustavili osobno vozilo šibenskih registarskih oznaka, kojim je upravljao...

    Franko Vidović: ‘Mi smo ljudi čistih ruku koji...

    Šibenčanin Franko Vidović bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 13 godina i definitivno je bio jedan od vrlo prepoznatljivih i aktivnijih zastupnika. S obzirom...

    Žena (48) u Šibeniku, radeći svoj posao, doživjela...

    U Policijskoj postaji Šibenik je provedeno kriminalističko istraživanje nad 40-godišnjakinjom osumnjičenom za počinjene kaznenog djela prijetnje na štetu 48-godišnjakinje. Kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je da je...

    NAJNOVIJE

    Ukazao se Iyendjock: Šibenik dolazak Kamerunca popratio euforičnim priopćenjem

    Nakon mjesec i pol dana putešestvija Kamerunac Joseph Iyendjock napokon je stigao u Šibenik. S ovim defanzivnim veznjakom narančasti su ugovor potpisali u finišu...

    Četiri vozača privedena na Prekršajni sud, jednom određeno 15 dana zatvora

    Policijski službenici su u mjestu Vrbnik, na državnoj cesti D-33 prošle nedjelje u 16.45 sati, zaustavili osobno vozilo šibenskih registarskih oznaka, kojim je upravljao...

    Franko Vidović: ‘Mi smo ljudi čistih ruku koji se nismo valjali u blatu i ‘krmčili’ proračune’

    Šibenčanin Franko Vidović bio je zastupnik u Hrvatskom saboru 13 godina i definitivno je bio jedan od vrlo prepoznatljivih i aktivnijih zastupnika. S obzirom...

    Žena (48) u Šibeniku, radeći svoj posao, doživjela prijetnje smrću

    U Policijskoj postaji Šibenik je provedeno kriminalističko istraživanje nad 40-godišnjakinjom osumnjičenom za počinjene kaznenog djela prijetnje na štetu 48-godišnjakinje. Kriminalističkim istraživanjem utvrđeno je da je...