Vesna Parun rođena je na današnji dan prije 97 godina na otoku Zlarinu. Spisateljica i pjesnikinja ostavila je neizbrisiv trag u domaćoj književnosti, a umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini.

Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb. Tada je živjela u Sesvetama gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.

Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.

Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem sedamdesetih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.

Samoću i ‘otpadništvo’ od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u osamdesetim godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se ‘u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i kasnije u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu, manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa’.

Prema njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Za svoj rad Vesna je dobila niz nagrada poput ‘Maslinova vijenca’ i titula’ poeta oliveatus’ nakon ovjenčanja na manifestaciji ‘Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što – baštinski dani’ 1995. u Selcima na otoku Braču, nagrade  ‘Tin Ujević’ 2003. godine za zbirku soneta ‘Suze putuju’, nagradu Vladimir Nazor, 1959. godine, a godine 1982. za životno djelo, zatim povelju ‘Visoka žuta žita’ 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti, te naposlijetku Europsku književnu nagradu.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.