Ljetovanje s prijateljicom u Hrvatskoj za Klarinu Rodin prije 12 godina pokazalo se sudbonosnim, naime, rođena Francuskinja čiji su roditelji rodom s Prvića i iz Ićeva, zaljubila se tog ljeta i odlučila više nikad ne vratiti u Nicu. Grad koji živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu, zamijenila je Brodaricom. Danas, 12 godina kasnije, nimalo ne žali. Dječja animatorica uživa u odgoju svojih mališana, a sada je konačno ostvarila i svoj dugo snivani san – otvorila je kreativni kutak za djecu La Maternelle.
– Život u Nici bio nam je apsolutno posložen. Bili smo izvrsno integrirani u društvo i roditelji i moja braća i sestre i ja. Tamo sam završila i školu, a želja mi je uvijek bila završiti animaciju, no kako su roditelji težili školovanju koje će mi jednog dana lakše pomoći u zapošljavanju, paralelno sam diplomirala i na poslovnoj školi za ekonomiju i menadžment – priča nam Klara.
Obitelj Rodin u Nici je pretrpjela i tragediju. Smrću majke, Klara je odlučila živjeti život punim plućima i iskoristiti baš svaki dan najbolje što zna.
– Mamin odlazak kao da mi je otvorio oči i rekla sam sama sebi ‘radit ću ono što volim’ i tako sam se dala cijela u animaciju. Putovala sam s djecom, a otac me zadirkivao da sam završila za klauna. Međutim, s vremenom je sve više uviđao da sam zadovoljna svojim poslom – prisjeća se 34-godišnja Klara.
A onda je u ljeto 2007. godine s prijateljicama stigla u Šibenik na proslavu diplome i više se nije vraćala u Nicu.
– Odlučile smo se provesti najbolje što smo znale. Baš smo uživale, ali eto, meni se dogodila i ljubav. Sve je postalo brzo ozbiljno, tako da su se prijateljice vratile u Francusku bez mene. Sada kad se sjetim toga, priznajem da je to bio pomalo lud potez, ali ne žalim ni trenutka – s osmijehom na licu govori Klara.
Život u Nici i kuću u prvom redu do mora zamijenila je Brodaricom. Priznaje kako u početku nije bilo nimalo jednostavno asimilirati se, no dolaskom djece stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto.
– Kad bih u početku išla prošetati po gradu navečer, gledala bih sva ta svjetla i zgrade i pitala se gdje su ljudi. Ništa mi nije bilo jasno, jer sam naviknuta na milijunski grad koji nikad ne spava. Mobitel mi više nije zvonio, prijatelji me više nisu zvali u izlaske. Bilo je tužno, ali znala sam da sam ispravno odlučila. Međutim, nakon godinu i pol dana dobila sam dijete i zahvaljujući njemu sam počela upoznavati nove ljude – veli Klara.
Cijelo to vrijeme tražila je i stalan posao, no sreća joj nije bila naklonjena. Uspijevala je zaraditi sitni džeparac honorarno prevodeći za razne agencije i institucije, a kad su djeca malo stastala počele su nove, za nju slatke brige.
– Obožavam provoditi vrijeme sa svojom djecom, a kako volim animaciju, htjela sam djeci omogućiti veselo i razigrano djetinjstvo. Toliko sam kuću pretrpala s materijalima za stvaranje i igru, da su me prijatelji počeli čudno gledati kad bi došli kod nas doma. Naš stol za objed, naime, služi za igranje. I u svom tom neredu sinula mi je ideja da otvorim igraonicu – ponosna je naša sugovornica.
Komadić svog života u Francuskoj tako je preslikala na Brodaricu, a otvaranje igraonice La Maternelle za nju je bio ostvarenje sna.
– Uz proslave dječjih rođendana organiziram i radionice. Evo sad za Majčin dan imam radionicu za očeve i djecu. Oni u tajnosti dolaze ovdje i rade poklone za mame kojima će to biti iznenađenje. Predivna gesta s kojom roditelji paralelno grade odnos s djecom. Imali smo i uskrsnu radionicu i sve je proteklo uz ogromnu dozu smijeha. Divna je atmosfera, a kad vidim koliko djeca uživaju u svakom trenutku, znam da sam napravila nešto dobro – zaključuje Klara Čače.
