‘Sve sam do sada odbila, ali Šibenik mi je živa rana i ljubav, ovo ne mogu. Prvi put će Vrišteća otkriti identitet’. Dobila sam taj odgovor od žene koja na Facebooku okuplja vojsku od 35 tisuća ljudi, a njezine postove pročita i do milijun ‘vrištećih’ pratitelja, kako ih autorica životnih riječi naziva. Ona je Marina Grozdanić Pranješ, majka, supruga, fitness trenerica i osoba koja se uvukla pod kožu tisućama ljudi zahvaljujući stranici ‘Vrišteći tišinama’ na kojoj piše o životu, problemima, majčinstvu, radosti i tuzi, tako jednostavno, a toliko duboko. Ona je žena koja se nikad dosad nije htjela izlagati u medijima, ali ‘tajna veza’ zbog koje Šibenik i Žaborić nosi u dubini srca, nagnala ju je da prvi put promijeni svoje mišljenje.

Na samom početku zato donosimo tekst Brođanke u kojem je otkrila svoju vezu sa Šibenikom, i koji je mene osobno nagnao da joj pošaljem upit za intervju.

‘Otiša je danas moj dida Ivo. Ne dida po krvi, već po srcu. Onom komadu koje je jedno lito, u jednom malon mistu, 23 koraka od mora, golim rukama pokrpao. Ričima me kupija! Ja sam njega zagrljajem skoro polomila. A bija je visok i jak ka stina. Ali srca mekog ka morska pjena. Otišla je prvo njegova Neva, ljubav veća od svih mora svijeta. Njegova bura, njegova stina. Sve njegovo šta je ima. Imao je dida dicu i unuke, imao je Šibenik, živi grad svoj, ima je sve nas male beštije, ali džaba… Nije ima svoju Nevu! Kada smo se pozdravljali litos, bila sam trudna, nosila svoju Tomu i rekoh mu: ‘Ima da nas čekaš na kapijici do godine. Nemoj se zajebavat da bi umra!’, smijao se dok sam ga držala u zagrljaju kao okovima. Znala sam. Ne mora mi nitko vjerovati, ali znala sam. Nema ga. Nema više naše kapijice. Naše tvrđavice. Naša 23 koraka do mora. Nema smijeha do suza u neka gluva doba u Žaboriću, pod najsjajnijim zvijezdama. Nema moga prgavca. Ne mogu se ni ljutiti na njega što nas je ostavija kad znam da sada gore psuje tražeći svoju Nevu. Znam da ju u naručju vrti i smije se i plače i zna da je dobro učinija, da je dobro što je krenija, od svega ovoga praznoga, do nje, do srca svoga živoga. Pomisliš da ćeš sa 37 godina lakše podnijeti odlaske. Ja evo držim srce u rukama kao puzzle i u tišinama jednu po jednu vriskom sastavljam. Jer bi mi opsova sve živo da me vidi da plačen. Budi mi dobro voljena moja bekrijo. Čuvaj mi Nevu i ispričaj joj sve o Neu. Kako ćemo njemu reći, e to još ne znam kada nema dana da za tebe pita. Reću mu da si otiša daleko, di njegova ljubav spava, da ju čuva, da se ne boji, da ne bude sama… Neo je živo srce, pročitat će između redova. Hvala ti more srca mojega. Što sam te imala i u tebi dušu odmorila. Hvala ti što sam te tako lako i beskrajno voljela’

Tko je zapravo Marina?

Za sebe kaže da je sasvim obična žena, majka, najmanje kraljica. S diplomom Kineziološkog fakulteta zaposlila se kao trenerica fitnesa.

– Volim se našaliti kako posljednjih 15 godina ‘mučim ljude za novac’, ali trenutno mene ‘muči’ moja petomjesečna djevojčica Toma i petogodišnji sin Neo – slikovita je.

‘Vrišteći tišinama’, prisjeća se, počela je pisati kada je prolazila najteži period života.

– Ona mi je zapravo donosila najveće olakšanje, baš kao i dan danas. Nisam tip osobe koja šuti, baš naprotiv, mene kad boli, ja vrištim. Tako je zapravo naziv ‘Vrišteći tišinama’ sam po sebi jedini bio smislen – objašnjava začetak stranice koja je u kratko vrijeme doživjela ‘boom’.

I sama se, kaže, začudi kad vidi da je neki od njezinih postova pročitalo gotovo milijun ljudi.

– Meni nikada ni na kraj pameti nije bilo privlačenje nikoga. Pisala sam da isključivo olakšam sebi, ispalo je da sam zapravo olakšala mnogima! Pišem o sebi bez zadrške. Iskrena sam do kosti. Ne pazim na gramatiku. Opsujem. Sprdam se na svoj račun. Ne umatam stvari u celofan. Mislim da su to ljudi prepoznali. Ne vidim drugi razlog za 35 tisuća vrištača?! Inspiraciju nalazim u svemu. Svojoj djeci, prijateljima, svojoj majci, običnim ljudima, situacijama koje u meni izazovu erupciju emocija. Tako zapravo i pišem. U trenu… kada me uhvati. Ja nisam niti bloger, niti spisatelj, nitko obrazovan za pisanje zapravo. Ja sam samo netko kome pisanje dođe kao olakšanje i imam osjećaj da su to ljudi prepoznali – iskreno će Brođanka Marina.

Vjera joj je veliki oslonac u životu, što se da iščitati i na stranici. Kroz njezine postove, naime, gotovo uvijek se provlači ‘Bradonja’, ili kako bi Balašević rekao ‘netko tko od gore vidi sve’.

– Da, istina je da mi vjera daje veliku snagu, iako je moje poimanje vjere uvelike drugačije od klasične šablone. Od malih nogu On je za mene Bradonja. Netko moj tko je tu kada nitko drugi nije i općenito dobro koje je u svim ljudima isto. Nije bitno kome se ljudi mole dok god su dobri. Prema sebi i svim ostalima – smatra.

‘Šibeniku nisam mogla reći NE’

Kao što je navedeno još na početku članka, Šibenski portal prvi je medij kojemu je Marina odlučila otkriti svoj identitet. Na pitanje što ju je ponukalo na to, kratko je odgovorila da ‘Šibeniku nije mogla reći NE’.

– Poveznica sa Šibenikom je moje srce. Moji prijatelji koji ondje žive. Tamo je moj Neo naučio hodati, plivati, roniti, hvatati rakove i ganjati didine kornjače. Tamo je moj mir. Jedan dio mene se samo tamo zrcali – govori naša sugovornica.

Pitamo je tko je dida Ivo o kojem je pisala u svom postu u kojem je iznjela silnu količinu emocija.

– Dida Ivo je trenutno moja živa rana. Otiša je prije nego je upozna moju Tomu! Još uvijek nisam spremna o tome previše pričati. Srcem sam vrisnula u tom postu kada je otišao i od tada mučin! Još uvijek Neo ne zna da dide Ive nema. Još uvijek broji dane kad će u Žaborić… Teško je to objasniti petogodišnjaku. Ja imam 37 pa još uvijek ne mogu disati kad me uhvati – emotivno će hrabra Brođanka.

U planu joj je, kaže, napisati i knjigu u kojoj će ispričati kroz što je prošla u životu.

–  Jednom je Dragutin Tadijanović rekao kada je počinjao govor ‘Eto, ako ja ikada umrem…’, tako ću ja reći ‘Ako ja ikada izdam knjigu…’ u njoj će biti pakao i sve što me čekalo kada sam iz njega konačno ispuzala. A jesam. I hvala Bogu na tome. Zvučat ću otrcano, ali zaista, da nisam prošla kroz pakao, pojma ne bih imala što je raj – zaključuje Marina Grozdanić Pranješ.

About Ana-Marija Crnica

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.