Svi ogovaramo i svi pričamo o drugim ljudima, komentiramo njihove živote i postupke. Studija objavljena u časopisu ‘Social Psychological and Personality Science’ otkrila je da osoba dnevno u prosjeku provede 52 minute tračajući.
Iznenađujuće je to da većina ljudi ne hoda okolo šaptajući u uho kolege Jesi li čuo/la što je taj i taj napravio prošli vikend? Većina zapravo s ljudima oko sebe samo dijeli informacije o ljudima iz svojih života.
To je ta jednostavna definicija tračanja: pričanje o osobi koja nije prisutna. Ne mora nužno biti riječ o širenju zlobnih glasina ili sramotnih priča, tračanje podrazumijeva i samo dijeljenje informacija. Prema toj definiciji, tračamo i kada nekome kažemo da nam se rođakinja udaje idući tjedan, da naš prijatelj počinje raditi na novom poslu ili da nam kći uskoro ima važan plesni nastup, piše portal Zadovoljna.
Spomenuta studija ustanovila je da u te 52 minute koje dnevno provedemo ogovarajući zapravo većinom dijelimo bezazlene, budimo iskreni, nekada i dosadne detalje iz svakodnevnog života.
Zašto onda potrošimo gotovo jedan sat dnevno čavrljajući o zapravo nezanimljivim detaljima iz života drugih ljudi?
Tračanje je fundamentalni ljudski instinkt jer su naši životi duboko ukorijenjeni u grupama. Ne samo da živimo u grupama nego i naš opstanak ovisi o ljudima iz tih grupa.
Zbog toga nam treba što više informacija o ljudima oko nas kako bismo znali kakvi su, kome se može, a kome ne može vjerovati, tko krši pravila grupe, tko je prijatelj s kime, kakvi su im svjetonazori i stavovi, objašnjava Mark Leary, profesor psihologije i neuroznanosti na Sveučilištu Duke, koji se specijalizirao za društvenu i psihologiju osobe.
Razmislimo o vlastitoj grupi. Ovisimo o svojoj obitelji kada je riječ o ljubavi i suosjećanju, a u mnogim slučajevima i kada je riječ o hrani i krovu nad glavom. Ovisimo o prijateljima kada je riječ o društvenim interakcijama i druženju. Ovisimo o poslodavcu kada je riječ o novcu i zdravstvenom osiguranju.
Ako vam majka kaže da je vaš otac ostao bez posla, znate da ćete trebati naći drugi način kako financirati živežne namirnice i režije. Ako vam kolega kaže da će šef početi otpuštati ljude, počnete se pripremati na to da potražite drugi izvor prihoda i sigurnosti.
Tračanje je ljudski način preživljavanja, govori profesor Leary. Tračanje sa svrhom preživljavanja staro je kao i samo čovječanstvo. Svaki pračovjek oslanjao se na druge članove svoga plamena kako bi dobio hranu, zaklon i zaštitu.
Ako se član plemena koji je obično lovio za hranu razbolio i nije mogao loviti, mogli ste umrijeti od gladi ako vam nitko nije rekao da se lovac razbolio. Ako se glasina o njegovoj bolesti proširila, znali ste da morate potražiti drugi izvor hrane.
Ogovaranje nas ne informira samo o osobi koja je tema razgovora, nego i o osobi koja ogovara.
Možemo naučiti kakvi su stavovi te osobe, njezina uvjerenja i kako se odnositi prema ljudima kada vidimo tko i o čemu ogovara. Ako se i ne uključimo u tračanje, samo slušanje drugih dok ogovaraju govori nam što je toj osobi važno, može li joj se vjerovati da čuva tajne i slično, dodaje Leary.
Kada se pridružite tračanju, to može ojačati vaše društvene veze. Štoviše, studija iz 2014. godine publicirana u časopisu ‘Psychological Science’ zaključila je da ogovaranje poboljšava suradnju unutar grupe, a njezini članovi postaju manje sebični.
Naravno, ne možemo zanemariti činjenicu da tračanje nekad može biti vrlo ružno.
Ogovaranje nekad ima negativne posljedice na onoga koga se ogovara, a nekad i na osobu koja ogovara. Na primjer, ako ‘meta’ ogovaranja otkrije da je ogovarate ili ako oni koji slušaju zaključe da je osoba koja ogovara nametljivac kojem se ne može vjerovati i koja ne zna gledati samo vlastita posla, upozorava Leary.
Ako vam majka kaže da je vaš otac ostao bez posla, otac bi se mogao naljutiti na majku jer mu nije dala vremena da vam sam to kaže. Ako vaš šef otkrije da vam je kolega rekao o otkazima, šef bi mogao izgubiti povjerenje u tog kolegu. Tračanje nas može razdvojiti jednako lako kao što nas može združiti.
Ali u suštini ljudske prirode, dijeljenje informacija o drugim ljudima je važno, zaključuje profesor Mark Leary.
