Kad pristanete brodom u uvalu Muna na otoku Žirju, osjećaj je kao u nekom drugom svijetu. Osim što je to najudaljeniji šibenski otok gdje zimi živi svega stotinjak ljudi, na Žirju je i vozni park ostatak minulih desetljeća.
I sami se stanovnici Žirja zezaju da su slični Fidelovoj Kubi. Zaboravljeni, udaljeni od ‘civilizacije’, s ‘nesvrstanim’ voznim parkom. Ima jako puno automobila proizvedenih u bivšoj Jugoslaviji, poput Yuga i Zastave, a značajka im je da su poprilično ruzinavi. Sol ipak ne oprašta.
Čak i jedan rođeni Žirjanin, koji se skrasio u makedonskom Skopju, na svoj škoj dolazi u ‘stojadinu’. Zanimljivo je da mu je mlađahni BiH carinik rekao da svake godine dolazi s ‘tim starim autom’ kod njih. Prvo je cariniku odgovorio da ne ide u Bosnu, nego u svoju državu, a upozorio ga je da ne vrijeđa ‘stojadina’ jer ima manje godina od njega. Uglavnom manje od 25, 26 koliko je bio star nadobudni carinik koji nije bio svjestan da ima posla s ‘brzopoteznim’ otočaninom, zaljubljenim u svoj škoj.
Žirje, čija je topnička baterija bila ključna u obrani Šibenika, danas više nije vojni otok, no tragovi te infrastrukture itekako su vidljivi, posebice na najvišim kotama. U Muni, na pristaništu za brodove, nacrtano je i nekoliko crvenih zvijezda, a nerijetka pojava su i zastave u duginim bojama. Što bi negdje drugdje bilo nemoguće…
Svijet za sebe, za otprilike tisuću ljudi, koliko ih je ljeti. Romantična idila, rekli bi mnogi, što je i činjenica kad se odvezete u neku od prekrasnih uvala s tirkiznom bojom mora i napatvorenom čistoćom.
Ljeto je ljeto, ali što kad dođe zima…? Romantika odlazi sa zadnjom prugom, a opstaju samo najuporniji…
