Biskup Tomislav Rogić po prvi put otkako je došao na čelo Šibenske biskupije, u prvom dijelu intervjua za Šibenski portal progovorio je o dosadašnja četiri mjeseca službe, svojim prethodnicima i projektima mons. Ante Ivasa, komentirao slučaj ‘Azimut’, projekt povratka svećenika u domove, aktualnu reviziju Vatikanskih ugovora, kao i sve glasnije zagovaranje sekularizacije države.
Četiri mjeseca ste na čelu Šibenske biskupije. Kakvi su vaši prvi dojmovi?
Može zvučati puno, ali zapravo je to jako malo. Polazimo od iskustva ranijih svećenika koji dolaze u novu župu i treba im barem godina dana i više da prođe taj jedan liturgijski, bogoslužni ciklus da se vide običaji u jednoj župi i da vidi svećenik kako će se u to uključiti, prihvatiti i saživjeti, što nastaviti, što obogatiti, a kamoli jedna biskupija s više od 70 župa i skoro 90 svećenika, dakle daleko je to od onoga da sam sve upoznao. Dio liturgijske godine je prošao i ovih dana kad smo slagali programe za iduću godinu i kad smo došli do svetog Mihovila, rekoh, to već znam. Bio sam u dvadesetak župa, ali ima i cijelih dekanata koje nisam još uspio posjetiti. Sve svećenike sam susreo, ali daleko od toga da smo imali prilike detaljnije popričati. Išao sam na svaki poziv baš iz tog razloga da upoznam župu, ljude, ali trebat će još vremena.
Šibenčani su dugo vremena oplakivali pokojnog Srećka Badurinu, a nakon njega došao je biskup Ante Ivas. Jeste li i koliko upoznati s njihovim radom?
I to je dio ovog upoznavanja. Blagopokojnog biskupa Srećka poznavao sam jer mi je bio profesor u Rijeci i uvijek nam je bio drag. Zadnje ispite polagali smo kod njega, a tada je već bio šibenski biskup. Jedna lijepa uspomena, ali jedno je poznavati ga kao profesora, a drugo je ići njegovim tragom na čelu Šibenske biskupije. Biskupa mons. Antu Ivasa imao sam prilike puno puta susretati, on je više od 10 godina vodio Odbor biskupske konferencije za mlade. U tom odboru sam bio više od 15 godina i svo vrijeme dok ga je vodio biskup Ivas susretali smo se i družili, surađivali. Više puta baš tim povodom dolazio sam u Šibenik, a ni na kraj pameti mi nije bilo da ću jednog dana doći ovdje kao njegov nasljednik. S njim mogu uživo o svemu popričati i tražiti savjet, pojašnjenje onoga što je dosad učinio, projekte koje je ostvario i ono što treba nastaviti.
Biskup u miru Ante Ivas pokrenuo je mnoge projekte, ali ih za svoje biskupske službe nije stigao dovršiti. Hoćete li nastaviti njegovim stopama?
Najveći projekt koji je u tijeku je ‘Civita sacra’ ili skraćeno ‘Palača Galbiani: Interpretacijski centar šibenske katedrale’. Više od godinu dana trajale su pripreme koje je idejno i motivacijski usmjerio biskup Ivas. Njegova je to želja, on je uvijek pokušavao naći način kako da se napravi interpretacijski centar, i onda se ukazala ova prilika. Projekt je započet, kroz mjesec dana trebali bi biti vidljivi i prvi koraci, građevinski radovi kreću, raspisan je prvi veliki natječaj za uređenje same palače i to bi polovicom prosinca trebalo početi. Veliki projekt kojeg je biskup ostvario u svoje vrijeme je Katolička osnovna škola, tamo je sada više od 50 zaposlenih, 317 učenika. Otvoren je i dječji vrtić tamo gdje su sestre dominikanke, to je sve baština rada biskupa Ante Ivasa. Tu je i obnova katedrale, tri dana pred ređenje skinute su skele i vidio sam po reakcijama Šibenčana da su dolazili i divili se, jer četiri godine nije bila vidljiva kupola iznutra ni svetište bez skele. Generalno gledano, biskup Srećko Badurina u osam godina vođenja Šibenske biskupije bio je biskup u teškom periodu. Vrijeme rata i neposredno nakon njega, vrijeme razaranja. Onda je biskup Ivas u 20 godina bio taj koji je vodio obnove župnih crkvi, kuća i to je sve obnovljeno, izgrađene su i nove crkve, napravljen je Katolički školski centar, dječji vrtić, katedrala i pripremljen je projekt Interpretacijskog centra. Svatko mora priznati da je to zavidan plod jednog upornog rada.
Uz pozitivna ostvarenja, bilo je i negativnih reakcija na mnoge njegove poteze. Jeste li upoznati sa slučajem Azimut?
O tome sam usput čuo i ovdje kad sam došao u Šibenik, znam da je to klub blizu katedrale, da je bilo prijepora oko buke. Nisam se opterećivao time jer to pripada prošlosti. Znam da je bilo reakcija iz biskupije, ali neka prosudi svatko sam ide li uz katedralu jedan takav sadržaj. Po meni, mislim da ne ide.
Treba li Hrvatskoj revizija ugovora s Vatikanom?
Puno se naklapa, a malo je onih koji kompetentno o tome govore. Mogu reći da nisam do kraja kompetentan donositi sud kao biskup četiri mjeseca, ali ono što znam iz moje prijašnje biskupije, postavimo stvari ovako. Nakon razaranja u Domovinskom ratu, bez tog ugovora i osiguranih sredstava od same države, uvjeren sam da ni pola toga ne bi bilo učinjeno, obnovljeno, pitanje je bi li mi danas imali obnovljene crkve, župne stanove i drugo. Tri su temeljna razloga zašto je došlo do tih ugovora i sredstava koje država odvaja za održavanje crkvenih institucija i klera. Jedan je razlog naknada za oduzetu imovinu koja nikad više neće biti vraćena jer je to nemoguće, i Hrvatska biskupska konferencija i svaka pojedina biskupija pomalo odustaje od onog što je nemoguće. Malo ljudi zna koliko je toga nacionalnizirano 1945. i 1946. godine. Crkva je tada u Hrvatskoj ostala bez sredstava za život, zgrade, šume i livade na sjeveru, maslinici u Dalmaciji, sve je to Crkvi bilo oteto. Nisam čuo iz tih prigovora da itko o tome govori. Druga stvar je karitativno djelovanje Crkve. Treba izbrojiti koliko je po Hrvatskoj pučkih kuhinja, što one znače ljudima i što bi bilo da njih nema. Crkva svojim sredstvima i darovima vjernika ne bi mogla to činiti. Nisam čuo do sad da itko govori o tome koliko su crkve i biskupije ljudi zaposlile, nisu to ne znam kako velike brojke, ali iz nekakvog uvida riječ je o stotinama ljudi. Neka bude revizija danas sutra, ali gubitkom tih sredstava automatski se gase i radna mjesta, umanjuje se pomoć drugima i tako dalje. O tome treba razgovarati na višoj razini i to je preozbiljna stvar da se koristi u svakodnevne svrhe. Sjećam se emisije prije par godina na televiziji u kojoj je jedan od sugovornika rekao da je kompletna godišnja pomoć svim biskupijama jednaka godišnjoj pomoći grada Zagreba ZET-u.
Sve su glasniji zagovaratelji sekularizacije države. Treba li se Crkva odmaknuti od svjetovnog života?
Što je svjetovni život u kojem nema duhovnoga i što je duhovni život bez svjetovnog? Ne mogu ja biti biskup dok sam na oltaru, a onda svoju halju ovjesiti na vješalicu i više nisam biskup. Vjernik koji je vjernik i biskup koji je biskup, to je u svakom segmentu života. Ne možemo najdublja unutarnja uvjerenja uzimati kao nešto što povremeno obučemo, pa svučemo. Vjernik sudjeluje sa svojim uvjerenjima u svjetovnom životu i doprinosi time. Kakvu god reakciju biskupa ili svećenika s oltara gledali, u jedno sam siguran, a to je da smo uvijek pogriješili, jer ako ne reagiramo kažu da se nismo uključili, nismo komentirali, a ako kažu, pitaju zašto se uplićemo. Ne možemo govoriti kemičaru o spojevima i slično, ali ako Crkva ne može govoriti o vrijednostima života, o čovjeku, onda kamo mi to idemo u kakvom to onda svijetu živimo?
Hrvatska biskupska konferencija najavljuje projekt povratka svećenika u domove. Što se time želi postići?
Nisam sve iščitao o tome, ali to je tendencija koju papa Franjo naglašava da Crkva mora biti misionarska, otvorena, da se ne smijemo zatvarati u postojeće okvire tradicije i biti konzerva bez života. Ne radi se o doslovnom obilaženju domova i kucanju na vrata, nego se radi o ponuđenim sadržajima kojih do sada nije bilo, a koji će biti izazovniji i prihvatljiviji današnjem čovjeku, poput obiteljskih zajednica, projekta koji živi u mnogim biskupijama gdje se 10 ili 15 obitelji formira u zajednicu i međusobno se posjećuju, tako se stvaranju male jezgre. Susreti mladih također spadaju u te aktivnosti, da se ne zatvorimo u tradicijske okvire i ponudimo današnjem čovjeku izazove njegove vjere i da je živi kao vlastito uvjerenje, a ne samo kao povijesno naslijeđe.
