Premda je uvriježeno mišljenje da se razminiranjem bave samo muškarci – ima i odvažnih žena, a jedna od njih je i Maja Fekete koja sudjeluje u razminiranju na području Rokića.
Maja je prije tri godine spletom okolnosti postala pirotehničarka i priključila se malobrojnoj ženskoj populacija koja se bavi ovim zanimanjem.
– Iako sam komercijalist po zanimanju, spletom oklonosti sam postala pirotehničarka. Dosta mojih prijatelja je u tom poslu, a i generalno dosta momaka iz Belišća se bavi ovim zanimanjem. Sa 27 godina sam otišla u Zagreb na školovanje za pirotehničara na Policijskoj akademiji i sama obuka je trajala oko dva mjeseca. Nakon toga je slijedilo traženja posla i već tri godine radim kao pirotehničarka u privatnoj firmi, priča nam 30-godišnja Maja, majka sedmogodišnjaka kojeg čuvaju baka i djed kad je mama na terenu.
Majin bivši suprug se bavi istim zanimanjem i on je jedan od razloga zašto je Maja izabrala ovaj posao koji sa sobom nosi popriličnui količinu stresa i opasnosti.
Muškarci i žene su, kako nam kaže Maja, u ovom poslu jednaki i na terenu se ne rade razlike – što rade oni, radi i ona.
– Posao je težak i fizički jako naporan, naravno da će dečki uskočiti, ali manje više svi radimo sve. U pravilu se radi u turnusima od otprilike petnaest dana, nakon čega slijedi odmor od tjedan dana. Kad radimo u Baranji, onda putujemo na posao, dok ovako kad boravimo na terenu, ne vidimo kuću po dva tjedna. Posao je jako stresan, doslovno nosimo glavu u torbi, ali o tome ne razmišljamo. Da razmišljamo, ne bi mogli to ni raditi, priča nam Maja i ističe kako ih je sve jako pogodila smrt jednog pirotehničara, inače oca njezinog prijatelja koji se također bavi istim poslom.
Tjedan, dva razmišljaš o tome i onda kreneš dalje jer drugačije ne bi mogao raditi taj posao, kaže Maja.
Psiholog im je na raspolaganju, ali kako Maja kaže, ovaj posao ne bi mogli raditi da njegovu pomoć trebaju.
– Ne razmišljam o drugom poslu ili da ću se u budućnosti baviti nečim drugim. Radila sam kao prodavačica i konobarica, sad sam pirotehničarka. Neki znanstvenici su rekli da je posao konobara najstresniji posao na svijetu, eto, očito biram stresne poslove pa bih sljedeće mogla biti kontrolor leta, smije sam Maja i objašnjava da radni dan traje pet sati, od čega pola sata otpada na pauzu.
Maja i bivši suprug su pirotehničari, ali kako nam otkriva, njihov sin je tek nedavno počeo postavljati pitanja o tome što radi i koliko je to opasno.
– Ljudi često ovo zanimanje vežu uz adrenalin, ali tu nema adrenalina, ovo je teška fizikalija.
Čistimo i krčimo šume, radimo šumarski posao. Posao je stresan i opasan, a koliko je adekvatno plaćen…pa mislim da bi mogao biti i više, priča nam Maja i apelira ovim putem na Šibenčane koji šeću putevima na kojima i dalje ima zvončića, da pripaze.
Kad se počela baviti ovim poslom bilo je komentara vezanih uz njezin spol, ali više ne.
– Radimo zajedno, živimo zajedno. Obitelj smo, kaže nam Maja koja ‘ispušni ventil’ pronalazi u amaterskom fotografiranju.
