Prije točno 26 godina u 17 i 57 sati u Šibeniku je oglašena opća opasnost. Bio je to trenutak kada je započeo Rujanski rat, sedmodnevna bitka kojom je obranjen grad i koja predstavlja ključnu bitku u Domovinskom ratu. Tri minute prije 18 sati oglasila se sirena koja je označila trenutak u kojemu su vojnici morali na bojišnice, a civili u skloništa. Prošlo je 26 godina, ali zvuk sirene i osjećaji koji su tada vladali se pamte.
– Dobro se sjećam prve sirene, takvo što čovjek ne zaboravlja. U prvi trenutak čak nismo ni vjerovali da se to uistinu događa. Otac je odveo sestru i mene u sklonište, a majka, koja je medicinska sestra, bila je na radnom mjestu. Nekoliko dana nismo ni znali gdje je. Tad sam imala 12 godina, ali i dan danas se svega sjećam. Trenutaka, a najviše osjećaja. Čini mi se da je grad, bez obzira na strahotu koja se događala, živio. Osjećalo se zajedništvo, ponos nad pobjedama naših branitelja, nitko nikom nije ništa zamjerao, iako u tom malom i skučenom prostoru skloništa je bilo sve, samo ne dobro. Spavali smo na podu, jeli što je bilo, živjeli u mraku danima. Nastave dugo nije bilo, o prijateljima ništa nismo znali. Dobivali smo vijesti, nekad dobre, nekad loše. Sad, nakon toliko vremena, pogotovo zato što imam djecu, čini mi se sve puno strašnije nego tada. Slušajući priče ljudi koji su bili protjerani, ljudi koji su izgubili nekog svoga, osjećam zahvalnost što moja obitelj nikog nije izgubila i što smo, iako u skloništu, ostali u svom gradu. Godinama nakon rata, svaki iznenadni zvuk je bio nepodnošljiv, strašan, ali srećom i to s vremenom nestane -prisjetila se Miljenka Bujas, predsjednica Kola, atmosfere u Šibeniku prije 26 godina.
Šibenska vizažistica Martina Gracin u to doma još uvijek nije išla u školu tih dana se sjeća kroz maglu.
– Majka je meni i sestri kazala da je to neka proba sirena, pokušala nas je umiriti i smanjiti paniku. Tad sam bila mala i kroz maglu se sjećam događaja tih dana, ali znam da sam bila u velikom strahu. Gledajući zabrinuta lica oko sebe od šoka sam dobila nekoliko sijedih. Otac je bio na mostu, na prvoj liniji, a djedu i baki je granata uletjela u stan. Sjećam se da su u šoku došli u sklonište u kojem smo i mi bile, kod stare pošte – prisjeća se Martina.
Danijel Mileta, šibenski gradonačelnik, te 1991. godine krenuo je u treći razred srednje škole.
– Ne sjećam se točno događaja na taj dan, ali sam započinjao 3.razred i obzirom na tadašnju školsku reformu prebacilo nas je iz MMŠCa u Gimnaziju. Školu smo imali periodično, a periodično smo se spuštali u prizemlje i podrum. Imao samu tom periodu dva dječja walkie-talkiea na koja smo čuli dio dojava o avionima, iz kojeg smjera dolazi, poviše kojeg dijela grada je i gdje iskrcava teret. Nakon tog razdoblja sam prestao biti ljubitelj ratnih filmova. Ne sjećam se straha, ali je adrenalin radio, priča nam Mileta
Šibenska fotografkinja Dolores Bura se živo sjeća ratnih vremena i šoka kad je čula prvu sirenu.
– Imala sam apsolutno predivno djetinstvo, prekrasne roditelje, bezbrižnost i sreću, ništa mi nije falilo, baš ništa… A onda je zasvirala sirena koju sam sanjala kroz čitavu osnovnu školu jednom godišnje, najružniji san ikad. Nisam imala pojma što taj san znači, a kada sam je čula u stvarnosti doživjela sam veliki šok i ogroman strah. Prijateljica je bila kod mene, mama je bila doma, a tata je radio. Mama je rekla da odemo do skloništa, ona je uzimala neke najosnovnije stvari. Sjećam se da smo prijateljica i ja trčale do skloništa dok sam ja osjećala najveći strah u svojemu životu. Podsjećalo me na moj san, samo što je uživo bilo još strašnije. Onda, kao četrnaestgodišnjakinja, mislila sam da će avioni biti iznad nas i da će nas ubiti. Došle smo u sklonište, došla je mama i ne sjećam se baš previše tih prvih trenutaka skloništa. Znam samo da su mi odmah nakon dan, dva počele naticati oči ujutro i majka kao laborantica je shvatila da nešto nije u redu. Kontaktirali smo doktoricu i kako je bilo upitno hoće li Šibenski most pasti ili ne, odmah su me poslali za Zagreb. Tada je krenula četverogodišnja najveća kalvarija moga života koja je zauvijek promijenila moj život i život mojih roditelja – prisjeća se Dolores rata zbog kojeg je doživjela veliki stres i koji joj je, kako kaže, uništio cijeli život.
Bitka za Šibenik u rujnu 1991. Hrvatskoj je tada donijela prvu značajniju pobjedu u ratu i spriječila planirano prepolovljavanje Hrvatske, ali ona je isto tako unijela nadu i potaknula moral.
