Svoju tragičnu priču koju je opisao u knjizi 260 dana predstavit će sutra u šibenskom kazalištu u 18.30 sati Marijan Gubina iz Dalja. Naime, on i njegova šesteročlana obitelj našli su se u teškoj životnoj situaciji 1991. godine kada su ih čak 260 dana, odnosno osam i pol mjeseci, u zatočeništvu držali Srbi. Tim povodom razgovarali smo s Gubinom, a najviše nas je dirnulo to što je svojim mučiteljima sve oprostio. Naravno, ispričao nam je svoju tužnu priču…
– Za vrijeme zatočeništva bili smo izloženi najtežim oblicima nasilja dok je najstarija sestra Nena, tada dvadesetogodišnjakinja, provela 18 mjeseci pakla. Koliko je teško oprostiti, teško je reći, no da je to svima nama potrebno, potrebno je – kaže nam Gubina.
Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 tisuća ljudi koji nisu bili Srbi. Od toga je bilo više od 500 djece, a najmlađe je imalo tek tri mjeseca.
– U tih 260 dana ne znam da sam jedan dan bio sit. Svaki dan sam bio gladan, a prečesto sam imao osjećaj da ću umrijeti od gladi. Jednom dnevno smo dobivali hranu, puste nas iz tamnice van u koloni jedan iza drugog. Ispred mene je bio drveni stol, pun onog kruha u jajima, pohanog, a imali smo pravo uzeti jednu šnitu – prisjeća se naš sugovornik.
Njegova misija je ujediniti ljude u mudrosti i poticati kulturu mira, jer kako kaže, njemu je dosta rata.
– Odgovorno mogu potvrditi da su danas najveće žrtve srpska djeca koja žive na bivšim okupiranim područjima u Hrvatskoj. Nažalost, nametnuta im je stigma, grižnja savjesti i iz cijele populacije dobijemo dvije skupine, jedna koja postane krajnje asocijalna, a druga koja mrzi sve što počinje sa slovom H – tvrdi Marijan.
Ima sreću da ne mora nositi još i teret mržnje na svojim leđima, smatra da je nagrađen slobodom te ispunjen ljubavlju. No ujedno mu je i obveza da svjedoči žrtvu kao nagradu, odnosno da bude primjer i poticaj za dobro.
– Ako sam ja, koji sam prošao pakao rata, taj koji ne mrzi nikoga, ne generaliziram, ni ne osuđujem, onda ne razumijem tko na to ima pravo. Nažalost, danas nemam mogućnost poljubiti svog oca, svoju mlađu sestru jer ih više nema. A Helena je poginula na pješačkom prijelazu. Ne daj Bože, svakome se može dogoditi da danas-sutra izgubi svoju voljenu osobu. Nemojte si priuštiti taj luksuz da ne pokažete ljubav prema ljudima koje volite. Zagrlite vaše roditelje, braću sestre i pokažite tu ljubav – potiče Gubina.
No, Gubina je prošao dug i težak put do poruka mira i blagostanja. Čak je dva puta pokušao samoubojstvo, a onda je oprostio i njima i sebi. Potom je napisao autobiografski roman o 260 dana provedenih u zatočeništvu, a prije sedam godina pokrenuo program Mirotvorac u sklopu kojega uopće ne priča o ratu, nego o onome što do njega dovodi.
– Mladima, kao što je i meni, prije svega nedostaje ljubavi, pozitivni primjeri i vjera, a s time dolazi i rad. U mom tragičnom životnom iskustvu i borbama između dobra i zla smisao života bio je i ostao život. Život slobodnog čovjeka koji prihvaća da je život težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onim što nemaš – optimističan je Marijan.
Nakon teških psihičkih oboljenja uspio je zaliječiti bolest i nastavio živjeti. Uspio je zahvaljujući radu na sebi, radu za opće dobro te radu za ekonomsku opstojnost.
– Ne postoji nemoguće, postoji samo teško, teže i još teže, a ključno je pitanje za svakoga: ‘Što želiš sebi i drugima, i koliko si voljan ustrajati u toj ideji ili želji?’ Suosjećam s ljudima koji nose teret mržnje, ogorčenosti na svojim leđima, ali ih također pozivam da svakako svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća, a to se odnosi i na misli, i na djela i na propuste – zaključuje Gubina.
