Otac znanstvene medicine Hipokrat još je u petom stoljeću prije Krista magareće mlijeko pripisivao kao lijek za mnoga oboljenja. Grci su ga naveliko davali djeci koja imaju problema s alergijama, a Rimljanke su ga koristile za njegu kože. Čak se i Kleopatra navodno kupala u magarećem mlijeku kako bi održala mladost i ljepotu. Blagodati mlijeka životinje koja je u prošlosti težaku služila za rad, sve više se iznova otkrivaju. Među njima je i Ante Dujić, 23-godišnjak iz Ićeva, koji je prvog magarca nabavio iz čiste ljubavi prema tom ‘tvrdoglavcu’, a nedugo nakon toga pokreće biznis.
Pola sata vožnje trebalo nam je do Ićeva, mjesta nadomak Rupa s jedva četrdesetak stalnih stanovnika, mahom starijih. Među njima i obitelj Dujić. Otac Ivan, majka Ljiljana, baka Ana, brat Joso i Ante, najmlađi u obitelji.
– Nakon rata doselili smo se natrag u Ićevo. Naša obitelj oduvijek je uzgajala ovce, krave, a ja sam magarce počeo uzgajati prije pola godine. Odrastao sam među domaćim životinjama. Uvijek sam volio biti u prirodi, pa sam lani sam sebi napravio malu drvenu kućicu u polju. Za odmor. U moju viziju uklapao se tu i magarac, i tako sam sebi kupio prvu magaricu lani u desetom mjesecu, priča 23-godišnjak dok sjedimo za stolom.
Magaricu Doris, dodaje, kupio je iz čistog gušta, a onda je čuo za magareće mlijeko i odlučio ga proizvoditi.
– Ljekovito je za kašalj, bronhitis, alergije… Istraživao sam po internetu i vidio da je izrazito ljekovito. Najsličnije je majčinom mlijeku i najbolja je zamjena za kravlje. Uskoro sam kupio još sedam komada, a do kraja godine planiram brojku zaokružiti na 20, govori Ante.
Odgovarali su ga, kaže, od te ideje, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Otac je zato ponosan.
– Zajunija je, ja san ga podrža i eto. I ja san ima magarca, lipa je to životinja, a kako imamo i krave, janjce, ovce, dva teleta, kokoši, golubove, šta ima veze da imamo još i magarce. Kad san govorija da ih nabavimo, niko me nije podrža, a on reka da oće, i podržali ga svi, smije se Ivan dok s njim i sinom Antom šetamo prema farmi.
‘Bubi, Doris, Beta! Ajte vamo, evo jabuke!’, viknuo je Ante, a magarci su se odjednom stvorili oko nas.
– Pitomi su, vole se maziti, ali Doris je ipak najveća maza. Jedu travu, sijeno, vole jabuke, zob, djetelinu. Ma zapravo jedu sve, govori dok ih hrani.
Dva do tri decilitra mlijeka dnevno izmuze iz svake magarice, pretače ih u bočice od dva decilitra i zamrzava. Naime, zbog svježine ima kratak rok trajanja, a zamrznuto mlijeko može stajati puno dulje, a da pritom ne izgubi ljekovita svojstva.
– Ljudi se sve više interesiraju za magareće mlijeko. Reklamiram se, imam Facebook stranicu, ali najbolja reklama je definitivno ona ‘od usta do usta’. Kad ljudi dođu ispred kuće i kažu da su došli kupiti mlijeko, ja ih odvedem da vide farmu, oni se iznenade koliko je sve čisto i uvjere se da je mlijeko 100 posto pravo, ponosan je Ante.
Ambiciozni 23-godišnjak ima stalan posao, kao i otac i brat. Majka jedina ne radi, pa se od jutra bavi životinjama, muze krave, proizvodi sir. Njezina mu pomoć oko magaraca puno znači, jer im daje jesti, a brigu nastavlja Ante kad se vrati sa svog posla.
– Nisu zahtijevni za održavanje. Jedan dec je 30 kuna. Govore mi da je to prejeftino, da ljudi drže i po 50, ali nije sve u novcima. Ovo je počelo kao gušt, a ako usput od toga nešto i zaradim, super. Zašto bih ljude derao s cijenom? Mislim da je ova skroz pristojna, tvrdi Ante.
Glava obitelji i najmlađi sin vode nas u daljnje razgledavanje. Otac ima svoj OPG, ali međusobna potpora i pomoć njihova su svakodnevnica.
– Odlični su obojica. Šta god triba pomoć, tu su, ka’ šta san i ja njima na raspolaganju, veli Ivan.
Na pitanje bi li se ikad odselili iz Ićeva, u glas viču ‘ne’. U gradu je posao, ali život na selu ne bi mijenjali ni za što. Nakon obilaska, valjalo je sjest za stol. Majka Ljiljana i baka Ana već su pripremile domaći sir, pršut i kruh ispod peke.
– Ajde, ne sramite se, uzmite, dobacuje nam najstarija članica obitelji dok sjedi na trosjedu s prstom umotanim u krpu. Krava ju je udarila, kaže, ali ništa strašno.
Pozdravljamo se s obitelji, a Ante predlaže da odemo razgledati i njegovu kućicu u polju na drugoj strani brda.
– Evo tu odlazim kad se zaželim mira i tišine. Nema struje, imam mali fenjer, špaker, stolić, fotelju i čitam knjige, zaključuje momak od 23 godine. Od te je idealne slike života s malenom drvenom kućicom i magarcem zapravo sve krenulo…
