Čime se točno bavi patolog? Jesu li scene iz filmova u kojima je patolog izoliran u mračnoj podrumskoj prostoriji istovjetne onome što se događa u stvarnosti i vladaju li još uvijek predrasude o tom zanimanju, saznali smo od Branke Vrbičić, specijalista patologije iz šibenske bolnice.
Rođena Šibenka nakon studija vratila se u rodni grad, a za specijalizaciju se odlučila vrlo lako, otkriva nam
– Deftinitivno nisam tu zato što nisam mogla naći nešto bolje. Na zadnjim danima staža izašao je natječaj za specijalizaciju iz patologije na koji sam se prijavila i prošla. Kako danas, tako i onda nije bilo prevelikog interesa za patologiju tako da sam ja kao mladi i zeleni doktor prošla bez ikakvih problema. Već sam dvadeset godina patologinja i nikada nisam požalila – priča nam.
Patologija je njoj kao struka predivna i za nju je to posao po mjeri. Kad ljudi čuju čime se bavi često je pitaju jesam li to morala izabrati.
– Ne, nisam morala. Kad sam dobila specijalizaciju bila sam najmlađi specijalizant u bolnici, kasnije i specijalist, i niti jednog trena nisam zažalila. Za moj temperament ovo je posao po mjeri. Nije adrenalinski, nema pritiska. Jedini stres su intraoperativne biopsije, najčešće dojke. Za vrijeme dok je žena na stolu tumor se šalje nama na analizu i tu leži velika odgovornost ovog posla. I kad kažu da ne možemo pogriješiti, možemo – objašnjava nam patologinja.
Predrasude i dan danas postoje, ljudi patologe zamišljaju u mračnim podrumima gdje se izolirani od ostatka bolnice bave samo s mrtvima. Branka nam objašnjava kako su scene iz filmova daleko od raelnosti, a na obdukcije otpada tek deset posto njihovog posla.
– Predrasude o ovom zanimanju postoje i danas te vlada mišljenje da se mi bavimo samo mrtvima, nemamo kontakta sa živima i da ne možemo pogriješiti. Scene u filmovima su daleko od realnosti. Patolozi sami u podrumu, mraku i bez kontakta s drugima su samo na filmu, a evo možete vidjeti da se ta predrasuda ruši već samom pozicijom našeg laboratorija i liječničkih soba na vrhu zgrade. Što se tiče same patologije ona se dijeli na obdukcijsku i kiruršku koja nam danas čini i do 90 posto posla. Dok su obdukcije u padu, krirurška je patologija u posrastu jer raste broj oboljelih od malignih bolesti. U zapadnom svijetu postoji podjela, ali u Hrvatskoj toga nema i mi radimo sve – pojašnjava nam Vrbičić.
Interesa među studentima ima nešto više u odnosu na period prije dvadeset godina, ali tome u prilog ide i činjenica što vlada kriza medicinskih kadrova.
– To istvoremeno povlači i neke, da tako kažem, uvjetno dobre stvari. Ima dovoljno radnih mjesta te su ljudi češće u prilici birati ono što žele. Ako se prije događalo da na patologiju dolaze oni koji nisu mogli nigdje drugdje naći, sad patologiju bira netko tko to stvarno voli i želi – priča nam doktorica Vrbičić.
Obdukcije su se nekad znale raditi puno češće nego danas i upravo odatle i potječu predrasude kako se oni bave samo s mrtvima i ne mogu pogriješiti.
– Često sam znala čuti to uz komentar kako se moje greške pokopaju. Zapravo se pokopaju greške kolega, ako ih bude, ali i mi možemo pogriješiti u dijelu kirurške patologije. Obdukcije su se nekad prvenstveno radile da bi se otkrilo od čega je netko umro, a danas je to sve manje razlog zato što je zaživotna dijagostika napredovala, priča Vrbičić i otkriva da se godišnje u šibenskom bolnici izvede 60 do 70 obdukcija, s tim da se tu ne računaju sudske obdukcije.
Formalno-pravno, bolnica je prema zakonu dužna obdukciju obaviti na svakom čovjeku preminulom u trenutku bolničkog liječenja, ali postoje i iznimke pa na autopsiji, u prosjeku, završi između 15 i 20 posto pacijenata preminulih unutar bolničkih zidova.
– Svi umrli u bolnici bi trebali biti obducirani, ali isto tako zakon dopušta da se uz određene potpise ta obdukcija ne napravi i to se masovno primjenjuje u praksi. Živimo u podneblju gdje je mentalitet takav da ljudi ne vole da se taj proces izvodi. Nekome to nije prihvatljivo i česte su situacije odbijanja obdukcija. Obdukcije djece nisu predmet odbijanja, to se mora napraviti i to je najteži dio posla – otkriva nam Vrbičić.
Kod ovog tipa posla poželjni je isključiti se, ali kad su mala djeca i bebe u pitanju, to je najteže odraditi. Srećom, šibenska bolnica je malog tipa i takvih slučajeva nema puno.
Osim toga, ovaj posao nosi još negativnih strana, a to je kad moraju pacijentu priopćiti da ima malignu bolest.
– Mi smo odjel koji najmanje dolazi u kontakt s pacijentima, ali bude situacija kad se nađemo s pacijentom i moramo mu priopćiti da ima malignu bolest. Znate, dosta ljudi zbog neupućenosti ne zna gdje je završio njihov materijal i misle da se to sve šalje u Zagreb na analizu. Da, iznimno šaljemo, ali sve što se operira u bolnici dolazi kod nas na analizu.Teško je reći osobi da je bolesna, ali tu su i situacije kad netko misli da je bolestan i onda smo mi ti koji im donesemo dobre vijesti – otkriva pozitivne i negativne strane ovog posla.
