Poznati hrvatski arhitekt Ivan Vitić umro je na jučerašnji dan prije 30 godina u Zagrebu.
Autora zgrade u kojoj se danas nalazi Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, nekadašnji Dom JNA, Osnovne škole Fausta Vrančića, te zgrade županije, hotela Jadran i bivšeg kina Šibenik, prisjetio se državni tajnik u Ministarstvu kulture Ivica Poljičak.
U svojoj drugoj knjizi ‘Šibenik na kvadrat’, sociolog i zaljubljenik u šibensku povijest osvrnuo se na jednog od najvećih hrvatskih arhitekata, a izvadak je objavio na svom Facebook profilu.
‘U najsažetijim biografskim podacima stoji da je Ivan Vitić rođen 21. veljače 1917. godine u Šibeniku, gdje je i odrastao. Diplomirao je 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je od 1941. do 1943. kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije, a zatim kao suradnik profesora Alfreda Albinija. Od 1945. do 1946. radio je u Ministarstvu graditeljstva Narodne Republike Hrvatske, a zatim prijelazi u tada osnovani arhitektonski projektni zavod. Od 1947. do 1950. radio je kao arhitekt Ministarstva vanjskih poslova FNRJ. Godine 1951. osnovao je je Arhitektonski ured ‘Vitić’ na čijem je čelu bio do smrti. Umro je u Zagrebu 21. prosinca 1986. godine.
Priznanja i osporavanja
Tek najnužniji podaci koji govore o tomu gdje i kada je rođen i umro, te gdje je radio ništa ne govore o tomu tko je bio i što je sve radio, Ivan Vitić , obiteljskog nadimka Đovani, potomak ugledne šibenske obitelji. Vitića, arhitekta, koji je za života dobio brojna priznanja, ali doživio i osporavanja, kao da u njegovom rodnom gradu lagano prekrivaju zvuci tišine. A sa Šibenikom bio je povezan cijelo vrijeme ako ničim drugim onda barem svojom jedrilicom, rađenom po njegovim nacrtu, koju je držao na vezu u Krešimirovu gradu. No, snaga zavičajnosti, snaga rodnog grada kod Vitića ostala bi u drugom planu da svojim radom nije ostavio neizbrisiv pečat u razdoblju nakon drugog svjetskog rata.
Stariji Šibenčani još se mogu sjećati živog lika arhitekta Ivana Vitića,a dio njegovih djela, realiziranih projekata nalazi se na reprezentativnim gradskim lokacijama. Kronološki to izgleda ovako. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine projektira Osnovnu školu Fausta Vrančića, čije je izvedba bila zgotovljena pet godina poslije. Pedeset druge i pedeset treće projektirane su i na Baldekinu izvedene stambene zgrade, a iste godine izvedena je stambena zgrada u neposrednom području Poljane, odmah uz kuću Šupuk. Taj rad ne plijeni svojim izgledom, nego svjedoči o nekim drugim nakanama uz taj dio grada.
Početkom pedesetih, Vitić je iznimno svojim radovima, prisutan u Šibeniku. Pedeset i druge godine prošlog stoljeća sudjeluje na natječaju za regulaciju gradske obale, te osvaja drugu nagradu. Iz toga je proizašla, ne baš uspjela, današnja zgrada Županije. Gradila se u razdoblju 1958. do 1960. godine. Projektirao je i Hotel Jadran i zgradu kino ‘Šibenika’. U to vrijeme, kao posljedica ratnih razaranja, Šibenik je trpio potpuno nesređeno stanje na gradskoj rivi. Unatoč osporavanjima, Vitić je u tom kontekstu odigrao neizmjernu ulogu.
Metoda kontrasta
Ipak, najvažniji Vitićev projekt u Šibeniku i ne samo u Šibeniku, bila je izvedba bivšeg doma bivše JNA. I to na mjestu porušene zgrade Narodne kavane. Metodom kontrasta Vitić je napravio, s vremenom se pokazalo, iznimno uspješnu i danas hvaljenu interpolaciju. U povijesni kontekst kamena i drukčije arhitekture, Vitić je smjelo ušao s modernim materijalima, sa staklom i aluminijem, ali i modernim pristupom vizualno potpuno otvorivši građevinu, otvorivši na taj način Poljanu prema svetom Frani i šibenskom kanalu.
Premda iz današnje perspektive zgrada nekadašnje Narodne kavane nikada ne bi bila tako brutalno porušena, Vitićev rad preživio je i može se reći da se radi o jednoj od najreprezentativnijih građevina koja je u Šibeniku izgrađena u dvadesetom stoljeću. Poglavito otkada je zgrada temeljito obnovljena i u nju se uselila Gradska knjižnica Juraj Šižgorić. Kao da je tek danas Vitićeva zgrada na Poljani, nastavljena na povijesni bedem prema gradskom perivoju, dobila svoj puni smisao.
Ipak, u Šibeniku Vitića još uvijek kao da prekriva zaborav. Posve nezasluženo, jer bez obzira na osporavanja, bez obzira što njegov rad u Šibeniku nema istu težinu, nedvojbeno Vitić je svojim interpolacijama u staroj šibenskoj jezgri dalekosežno utjecao na gradsku vizuru. S početkom zime bit će punih dvadesetpet godina da otišao na put, s kojeg nema povratka na ovaj svijet. Dobra je to prigoda da se pokuša u javnosti reći koja više o Ivanu Vitiću. Često hvaljen i u isto vrijeme osporavan još za života zaslužio je da se Šibenčani prema odnose s više poštovanja’, napisao je Poljičak prije pet godina.
