Točno je godinu dana od HDZ-ove konačne pobjede na lokalnim izborima u Šibeniku. Naime, 4. lipnja prošle godine HDZ je u svoje ruke dobio sve, i svog gradonačelnika, i apsolutnu većinu u Gradskom vijeću, s mogućnošću dodatne kupnje, ali i pomalo zavaravajuć desni konsenzus birača. U ovih godinu dana promijenilo se štošta, i na državnoj i na lokalnoj političkoj sceni, no vlast Željka Burića nikad nije bila jača i stabilnija… S oporbom koja još uvijek traži svoj put, s unutarstranačkom opozicijom, više nezadovoljnicima, čiji je glas sve tiši jer je put jasan – kroz centar…
Šibenski HDZ odabrao je, očito, dobar smjer, umjeren, centristički, bez značajnijih pomaka prema desnici. Imaju dobro lice za to, Željka Burića, kojemu je kroz Ured gradonačelnika, ali i kroz očnu ordinaciju u nekoliko šibenskih optika prošlo na tisuće ljudi. A prema svakom je dr. Burić bio onako šarmantan, blagoglagoljiv, a prije svega, učtiv.
I kad se pojavila opcija, koju su gurale neke struje, da HDZ-ov kandidat za gradonačelnika ne bude baš Burić, opcija oko njega se dosjetila da bi upravo on trebao biti jedan od onih koji će u jednoj osobi ujediniti i formalnu vlast, kao gradonačelnik, ali i političku, kao šef šibenskog HDZ-a. U tom su naumu uspjeli bez ikakve borbe. Samo uspješnom diplomacijom.
Vraćamo se u prošlost jer upravo iz nje se može protumačiti ‘modus operandi’ postizbornog HDZ-a.
Pa, krenimo redom…
Prvi veći udar napravljen je u ljeto prošle godine, kada se još ni trijumf u glavama nije ‘ohladio’. Naime, velik uteg počeo im je postajati Miho Mioč, kontroverzni šef Vodovoda, koji se, govorili su oporbeni gradski vijećnici, igrao brokera, kupovao dionice propale banke, davao pozajmice ‘gubitašu sa Šubićevca’, a kada se doznalo da mu je, bez znanja gradonačelnika Burića, Nadzorni odbor 2015. produžio mandat na pet godina, e tu je bio kraj. On je bio ogledni primjer da samovolja HDZ-ovih direktora i ravnatelja više neće proći.
Mnogo se ljetos u gradskim kuloarima spominjalo kako Novica Ljubičić neće ‘preživjeti’, no Novica ima najmanje sedam političkih života i uvijek se dočeka na noge. Ne samo da je preživio, već je postao i nezaobilazan u nadolazećem neredu oko prikupljanja otpada. ‘To samo Novica može’, čuje se u krugovima bliskima vladajućoj kliki.
Jel’ HDZ gdje je nekad bio?
Da HDZ-ova iskaznica nije što je nekad bila, uvjerio se i Siniša Burić, dugogodišnji direktor Zelenila, koji je ostao bez svoje fotelje pa je ‘pripojen’ Ljubičiću na čelu Gradske čistoće, odnosno Zelenog grada Šibenik. No, iskaznica je opet dobila na značaju u slučaju Jakova Terzanovića. On je bio na tankom ledu jer je Burić ozbiljno računao sa svježim, ne nužno stranačkim, licem na čelu Poda. Krenuli su i pregovori s jednom osobom iz IT sektora, ali Trg Andrije Hebranga rekao je ne. Razlog je vrlo jednostavan. ‘Kidaš li glavu jednom od naših, onda ćemo mi možda biti sljedeći’, pobojali su se HDZ-ovci.
Velika prašina podignula se i oko odlaska Matije Bumbaka koji je ugrizao ruku koja ga je hranila. Na kraju se ispostavilo da Bumbak i nije bio toliki čudotvorac, ali gradskom establišmentu trebala je priča o ‘ružnom pačetu koji se pretvorio u labuda’ sve zahvaljujući jednom autsajderu. Da se poslužimo ‘holivudskom’ analogijom.
Na njegovo mjesto zasjeo je, privremeno, a vjerojatno i za stalno Petar Mišura, koji opet nije HDZ-ovac, baš kao rukovodeći ljudi nacionalnih parkova, Vodovoda, Elektre…. Lokalnim HDZ-ovcima željnim postizbornog plijena to itekako ne odgovara pa se, zasad, potiho mogu čuti nezadovoljstva. Ali nitko se još ne usudi progovoriti javno. Ne smetaju im toliko nestranački ljudi, ali da oni koji su izlazili iz svoje stranke zbog koalicije s HDZ-om, a sada participiraju u njoj. Doduše, kao ljudi bez stranačke iskaznice.
Tehnokrati iz Krešimirova doma
Ipak, nestranački ljudi na rukovodećim pozicijama višestruko su korisni. Kako smo napisali, poslušniji su. Nadalje, odaju dojam tehnokratske vlasti kojoj nije bitna stranačka pripadnost, a što je je još jedna od mudrih politika ulaska u centar gdje je redovito bio SDP-ov bazen glasača, a sada HDZ-ov. Također, služe i za discipliniranje te kontrolu stranačke kamarile kojoj se pokazuje da je na vlasti jedna struja koja uzde neće tek tako pustiti iz ruku i koja je svjesna svih zakulisnih igara.
Put je, dakle, jasan, koliko god neki tvrdolinijaši mislili drugačije. Kad god je HDZ više bio stranka desnog centra, a manje koketirao s čvrstom desnicom, gutao je sve pred sobom. SDP bi lutao prema ideološkim temama i vraćao se u prošlost, dok bi čvrsta desnica, ili bila usisana, ili svedena na statističku grešku.
U zemlji koja već nekoliko godina vodi tešku ideološku bitku i prolazi kroz konzervativnu revoluciju, šibenski HDZ se pretvorio u onaj modernog kova. Lišen ideologije, spreman na nove kadrove, a dokaz tome je i nadolazeća kompletna rekonstrukcija mladeži stranke koja se sprema ovo ljeto.
Godina dana je prošla u kadrovskom pregrupiranju, a već poslije ljeta kreću ozbiljni projekti: aglomeracija, Poljana, nastavak Rezališta, Trokut, sv. Ivan, POS, moguće rješenje TEF-a… Uz turističku sezonu, čije brojke već sada probijaju rekorde, u Šibeniku se (ipak) nešto kreće.
Naposljetku, kad oporba objavi priopćenje u kojem ističu da su zadovoljni HDZ-ovim odabirom ljudi u Kulturno vijeće, i nasjednu na politički trik iz školske vježbenice, onda je jasno da vladajućoj stranci ide prilično dobro.
Quo vadis, HDZ? Kroz centar…
