Sjećanja ratnika: Čelična volja i učestale diverzije branitelja nadomjestile su manjak oružja

Rujanski ratni podvig svaki će izravni sudionik ispričati na svoj način iz pozicije u kojoj je tih dana promatrao i sudjelovao u danima ponosa i slave.

Tada to nisu bili takvi dani. Malobrojnim i slabo naoružanim braniteljima bilo je to sasvim novo iskustvo, situacija u kojoj se sigurno nikada nisu zamišljali. Bili su im to i teški dani u kojima su svoje obitelji ostavili u skloništima, a na bojišnici se suočavali s ranjavanjima i smrću suboraca. Za brojne civile u skloništima oni su već tada bili heroji. Njihova sjećanja vrijedna su uspomena i dokument vremena koje želimo oteti zaboravu.

Brojnih detalja iz tih dana živo se sjećaju pukovnik Neven Berović, načelnik operative 113. brigade skoro od osnivanja do ukidanja brigade, Danijel Lasan Zorobabel, pripadnik Specijalne policije i Danko Brzić, pomoćnik zapovjednika druge bojne 113. brigade.

brzic-lasan-berovic

– Svaki vojnik ili bilo tko drugi nije mogao imati uvid u kompletnu situaciju na terenu osim zapovjedništva koje je to vodilo. Od početka ‘balvan revolucije’ do proljeća 1991. godine glavnu je ulogu imala policija preko koje je mobiliziran veliki broj ljudi. Tek tada je počelo formiranje brigada Zbora narodne garde, kada je 17. lipnja došla zapovijed ministara obrane i policije u kojoj se svim policijskim upravama naređuje da 70 posto svojih dragovoljaca moraju prebaciti u novoosnovane postrojbe ZNG-a, te svo naoružanje, osim osnovnog za svoje pripadnike, moraju ustupiti tim brigadama, prisjeća se Berović.

Od kraja srpnja 1991. godine su u zoni odgovornosti 113. brigade, njezinom zapovjedniku Mati Viduki bile podređene sve ostale borbene postrojbe uključujući i policiju. Brigada je imala crtu obrane dugu oko 120 kilometara i brojila je do 1.700 ljudi.

– Rujanski rat počeo je već od 1. rujna 91. kada su počeli teži napadi i trajao sve do 30. rujna kada nam je poginuo zadnji vojnik Darko Crnica u predjelu Stipanca. Tijekom rujna imali smo ukupno 11 poginulih, kaže Berović.

rujanski rat3

Od značajnijih događaja bio je prvi žešći napad u skradinskom zaleđu 11. rujna s ciljem osvajanja Velike Glave i Skradina kako bi ovladali desnom obalom kanjona Krke, što je neprijatelj zamislio kao nekakvu prirodnu granicu takozvane SAO Krajine. Skradin je tada obranjen uz četvoricu poginulih pripadnika 113. brigade.

– Tih prvih dana rujna neprijatelj je 10. rujna ispalio više od tisuću granata, a 11. rujna više od 1.500 granata iz svog mogućeg naoružanja, a mi smo imali tada nešto RPG-ova, tri-četiri zolje, ali naspram toj sili, volja i žestina naših momaka uspjela ih je zaustaviti. Tada smo izgubili tri suborca. Hrabrosti i volje je bilo, ali oružja za protivoklopnu borbu nismo imali priča Danko Brzić.

Taj položaj predali su smjeni sa 11. na 12. rujna. Po nama su pucali i tijekom sahrana naših suboraca 13. i 14. rujna na skradinskom području. Već 15. rujna Brzića su hitno pozvali s odmora kako bi se pripremili za obranu.

– Jedan dio kolone krenuo je Stankovačkom cesto, a drugi na Zaton i na most. Tada sam na brzinu okupio ljude. Ostalo nam je vrlo malo protuoklopnog naoružanja i čekali smo neka sredstva kako bi mogli krenuti na most. Nismo ih dobili, ali nam je obećano da će nas oružje čekati na mostu, potom da će biti na pumpi. Ne znam ni kako, mimoišli smo se s onima koji su nam ih trebali dostaviti. Odlučili smo ipak otiči na most s onim što smo imali. Bilo je kaotično, kolone naših ljudi u zbjegu, vojska, most spreman za miniranje. Da smo imali išta protuoklopnih sredstava bili bi se proslavili tada na Šibenskom mostu, priča Brzić.

rujanski rat2

Vidjevši da ne možemo zaustaviti napredovanje tenkova dio satnije povlači se prema Vodicama, a dio prema Šibeniku.

– Došao je najteži dan, a to je bio 16. rujna kada je krenuo istovremeni napad iz dva pravca prema Šibeniku. Napad preko Drniša i Pakova Sela bio je usporen, a napad prema Šibenskom mostu je išao strelovito brzo jer je na tom pravcu bilo vrlo malo ljudi koji su mogli spriječiti taj napad. Na tom pravcu su, naime, trebala biti jedna postrojba iz 134. brigade, koja je mijenjala šibenski satniju nakon mjesec i pol dana bez odmora, ali kad su, par dana ranije, vidjeli da se okupljaju tenkovi, oni su napustili taj prostor, priča Berović.

Pokušaja zaustavljanja tenkova živo se sjeća i Danijel Lasan Zorobabel, pripadnik Specijalne policije.

– Nas pet-šest specijalaca za brza djelovanja poslano je kako bi zaustavili tenkove iz pravca Krkovića, no ta informacija da tenkovi kreću od Lađevaca prema Čistoj Maloj već je bila pogrešna jer kad smo stigli do Paravine, prvi put u životu vidio sam kako izgleda kad cjelokupno hrvatsko stanovništvo bježi u traktorima, biciklima i pješke. Usput su nam ti ljudi govorili lokacije tenkova i tada smo saznali da su tenkovi već došli do Dragišića. Pripremili smo se ispod ceste, rastegli zolje očekivajući te tenkove, međutim odjeknula je teška topnička paljba po našem položaju. Glave nismo mogli dignuti, a tenkovi su već bili iznad naših glava i sve što smo mogli napraviti bilo je izbrojati tih 46 vozila, priča Lasan.

Lasan i suborci čekali su noć kako bi se vratili prema Vodicama gdje su se već okupili brojni mještani tražeći oružje kako bi se obranili. Tada se već u Kriznom štabu Vodica razgovaralo o evakuaciji stanovništva i načinima da se naoruža ljude.

– Grupa od šest ljudi, koje je vodio pokojni Marinko Kardum, krenula je direktno na most, a nas 15-ak krenulo je kroz kanale za cjevovod do vodospreme. Veze su bile prekinute, a mi smo sa vodospreme čuli pucnjavu i rafale pa smo se ponovno povukli u kanal. Sa tog smo položaja djelovali po tenkovima koji su okrenuli cijevi na nas. Zapaljivom municijom su zapalili svo raslinje i onemogućili nam daljnje djelovanje, kaže Lasan, dodajući kako njegova grupa tada nije znala da je tog jutra poginuo Marinko Kardum, čije su tijelo kasnije neuspješno pokušali izvući.

rujanski rat4

U toj situaciji plan je bio zaustavljanje neprijatelja na Šibenskom mostu i onemogućavanje prelaska mosta.

– U tome smo tada uspjeli i ujutro je grupa branitelja morala ispaliti nekoliko projektila sa šibenske strane kao upozorenje neprijatelju da ne pokušava prijeći most. U najvećoj tajnosti se radilo na tome da naoružamo ljude prije nego neprijatelj otkrije da nemamo dovoljno protuoklopnog naoružanja. Vojarne u Rogoznici bile su udaljenije i slabije branjene od onih u samom centru grada pa se išlo na njih. Već sa 13. na 14. rujna mobilizirani su u hotel Punta pripadnici topništva, a u istoj noći smo doznali da se predala bitnica Žirje, kazuje Berović.

Generali Petković, Ademi i pukovnik JNA Zvonimir Baraković tada su odlučili su da je Žirje najbolje prepustiti policiji, jer je u tom trenutku bilo potrebnije topništvo koje je moglo djelovati u zaleđu Drniša, Skradina i Vodica.

Topovi na Žirju 15. rujna stavljeni su u borbenu gotovost, a 17. rujna mobilizirani pripadnici topništva sa Rahimom Ademijem poslani su u Rogoznicu da osvoje vojarne s topništvom. Zečevo i Krušćica su osvojeni istog dana, a sutradan je preuzeta i Smokvica. Svo oružje bilo je ispravno, kao i streljivo.

– Tu smo došli do 40-ak topova protuzračne obrane 3 puta 20 milimetara i pokretnih topova, 85, 88 i 100 milimetara. U Razorima je tada formirana topnička bitnica od minobacača 120 milimetara i topova 85 milimetara koji su djelovali po mostu. Bez obzira što se govori da je Žirje tuklo tenkove na mostu ni jedna ta granata nije imala dometa do mosta, tvrdi Berović.

rujanski rat5

Neprijatelj na mostu ostao je bez podrške i na njega su se stalno obavljale diverzije iz pravca Vodica, iz pravca Zatona i nisu imali druge osim povlačenja prema Gaćelezima, što je zapisano i s njihove strane uz obrazloženje da su ljudi u tenkovima već 14 dana i ne mogu dobiti zamjenu ili pojačanja.

– Tu smo se noć na brzinu organizirali i ujutro u pet sati krenuli da bi neprijatelja odbacili od mosta prema Gaćelezima i tada je ta bitka za Šibenik završena, rekao je Berović uz napomenu da je sve o čemu priča dokumentirano.

Foto: Facebook 113 brigade

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.