Svi oni koji obilježavaju Božić, to danas rade na manje više isti način, no u prošlosti su se običaji bitno razlikovali od mjesta do mjesta.
Šibenik je tako jedini grad koji još uvijek obilježava ‘Proslavu’. Običaj ima korijenje od davnina, pretpostavlja se da je preuzet od poganskih naroda iz doba saturanlija koje su baš u to vrijeme slavile rađanje boga Sunca.
Furčić je prenio detalj od šibenske kazivačice:
Za ispraćaj u vojsku majka bi sinu isplela par ili dva čarapa, rukavice i džemper. Pri pletenju ovih predmeta majka bi brižljivo i neprimjetno splela zajedno koju nit šarenog konca, pretežito crvenog s kapljicom voska božićne i kandelorske svijeće ili s pramenom svoje kose, čvrsto vjerujući da će te majčine ‘želje’ pripomoći da joj se sin vrati živ i zdrav.
Glavni stari narodni običaj je bio vezan uz unošenje panja badnjaka na ognjište i taj se običaj zadržao dugo, sve do modernih kuhinja.
Oni stariji pamte da su postojala dva badnjaka na kominu, muški i ženski, i muški bi izgorio prije ženskog.
U Šibeniku su se kitili borić i smrika, a umjesto kuglica kakve danas svi koristimo, stavljali su pozlaćene šiške, orahe, bajame i pamuk. Blagdanski stol je bio siromašniji, za Badnjak se postilo u punom smislu te riječi, dok se na sam Božić kuhala janjetina ili bravetina koju bi svi podijelili.
Stariji se sa sjetom sjećaju tih dana kada je naglasak bio na igri, veselju i zajedništvu, bez imalo razbacivanja i pretjerivanja u hrani i darovima. Imalo se koliko se imalo i poviše toga se nije išlo.
Stipanje je bio dan kada se išlo od kuće do kuće i čestitalo, a tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica koju su darivali mladići djevojkama.
Nekada se možda imalo manje u materijalnom smislu, ali imali su ono najbitnije – zajedništvo. Ono što i je bit samog Božića. Imali su sve.
