Večeras će se na Gorici u Šibeniku prikazati zadnji film iz filmskog programa 59. Međunarodnog dječjeg festivala. Program kina pod zvijezdama zatvorit će dječji animirani film, kino hit ‘Snježna kraljica: Zemlja zrcala’. Od prvog dana prikazivanja pljušte pohvale na račun programa, a sve u prilog izbornika, Željka Šturlića koji filmske naslove po ukusu djece na MDF-u bira već više od 20 godina, a sprema se i za 60. festivalsko izdanje. Dugogodišnji urednik filmskog programa Međunarodnog dječjeg festivala iz Narodnog sveučilišta Dubrava iz Zagreba, rekao je svoje o filmu na festivalu i planovima za idući.
Stižu pohvale da je ovogodišnji program pomno složen. Kako to komentirate?
Filmski program svake godine priprema se daleko ranije pa možda zato izgleda bolje posložen i organiziran. Ali filmski program puno ovisi o djeci koja dolaze na radionicu i to je odraz kvalitete programa. Drugi faktor su voditelji radionica i tehnički uvjeti.
Postoji li još neki kriterij po kojem birate filmove? Ove godine na Gorici su se gledali kino hitovi, ali, između ostalog, i film slovenske produkcije.
Pokušavam iz godine u godinu neamerikanizirati Goricu. To mi je prva misao, druga vodi prema tome da ima dosta europskih filmova, domaćih, po mogućnosti, i to da su za djecu, a da nisu prestari. Iako bih rado ponovno vidio Peru Kvržicu, Vlak u snijegu. Jedan od kriterija je da je film iz Europe, ali i da je primjeren djeci. Volim prikazati na Gorici sve ono što možda djeca nisu vidjela u velikim kinima. Korgi je bio prekrasan i puno njih je to gledalo, ali pozornica Gorica ima svoju čar gdje se opuste na skalama, već u 20.30 sati gledalište je puno pa to sve skupa ima smisla. Kriterij da je film primjeren djeci je možda najvažniji. Trudim se djecu zainteresirati za film, da Gorica ne bude borilište kao prije, ali u pozitivnom smislu.
Iduće godine Međunarodni dječji festival obilježava 60. obljetnicu postojanja. Može li se to posebnim programom obilježiti i kroz filmski program na Gorici?
Ideje postoje. Šezdeseti Festival se već radi. Čeka se potvrda uredništva tog dijela programa, i kad se to dobije, onda idemo vani. Ono što se sad traži je hoće li kakva domaća produkcija završiti s filmom primjerenom djeci pa da ga možemo primjereno prikazati na velikoj pozornici. Sjetimo se da je na Festivalu bio Duh u močvari, Koko i duhovi, Duh babe Ilonke… Bilo je dosta filmova koji su bili prikazivani premijerno, prije Pule, prije službenog natjecanja i da su svi producenti bili izuzetno zadovoljni. Posebno moram istaknuti Kinoramu koja nam je izašla u sto susreta i gospođu Ankicu Tilić koja je dala i lijevu i desnu ruku da se djeci približi film za djecu.
Koliko je filmskih radionica bilo ove godine i koliko su djece okupile?
Uglavnom, ima ih preko stotinu. Nisam brojao. Bilo je pet radionica, u nekima je bilo preko 20 polaznika, negdje manje. U nekima su dolazili naknadno onoliko koliko se to moglo. Zadovoljan sam odazivom i kreativnošću šibenske djece koja je poznata i koja je jednostavno u ovom festivalskom điru zaista prepoznatljiva. Ta borba za radionice, za sudjelovanje na Festivalu… Onaj papir, priznanje koje dobiju na kraju, vjerujem da ga, kao i ja sa svog prvog festivala prije 35 godina, čuvaju. To je jedna smjer, druga je raznovrsnost i tehnike u animaciji. Svake godine poluči se dobar rezultat, dobra minutaža od preko 40ak minuta filma i ja o tim radionicama mogu reći samo pohvale. Zaista su lijepe, zahtjevaju veliku disciplinu, apsolutno. Ono što bi bilo dobro je da imamo 20 profesionalnih tableta za crtanje. Sad ih imamo 11, a polaznika je 22. Ali, interes je svaki godine velik. Zadovoljni smo i tvrdim da možemo barem još pet radionica napuniti i imati jednu veliku pravu produkciju.
Festival je stariji od pola stoljeća. Koliko se uspije pratiti razvoj tehnologije i trendovi?
Pa borimo se. Borili smo se iz godine u godinu i snalazimo se. Prvo moramo reći da je oprema skupa, a onda i kad se oprema može kupiti, onda brojčano nije dostatna za veliki broj djece, ali pratimo razvoj. Pokušali smo jedne godine imati radionicu snimanja filmova s mobitelima pa smo se snalazili, ali mnogo je razloga zašto to nije uspjelo. Bilo bi idealno kad bi bila jedna vrsta mobitela koju bi mogli podijeliti djeci da svi imaju isto. Ono što je bitno u tehnici snimanja igranog filma ili dokumentarnog filma, je podučiti djecu na koji način se snima filma, kako se radi odabir materijala, kako se snima zvuk i kako kamera mora stajati, prema kojem zidu okrenuti kameru…To su vrlo važne stvari. Evo, meni je ovo 26 festival i danas danas na Gorici susrećem majke s djecom, roditelje koji su nekad bili polaznici filmskih radionica pa ih znam upitati drže li mobitel uspravno i kažu mi da se sjećaju onog što su naučili na radionicama. To su ti detalji koji danas – sutra koriste u životu.
