Bila je rukometna reprezentativka, a nakon posjeta Krapnju odlazi u strogi samostan

“Želim se predati Bogu za cijeli život, postati potpuno jedno s Onime koji me pozvao. Želim biti sveta, živjeti u slobodi djece Božje, da dozvolim Gospodinu da se potpuno sjedini s mojom dušom, i to da Mu u svakom danu dozvolim da budem ljubljena takva kakva jesam. Želim sve činiti s ljubavlju, da poput sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, živim i budem u srcu Crkve – ljubav”, poručila je s veselim pogledom i velikim osmijehom na licu 18-godišnja Lucija Tomić iz Samobora, s kojom smo nekoliko dana prije njezina ulaska u samostan karmelićanki u gradu Talavera de la Reina blizu Madrida, proveli dragocjene trenutke u razgovoru.

Ova vesela, komunikativna, istovremeno uporna i tvrdoglava djevojka, kako kaže za sebe, poput sv. Terezije Avilske ima „odlučnu odlučnost“ u potpunom predanju svoga mladog života Bogu, do te mjere da slobodu kretanja prekrasnim samoborskim krajem, okružena roditeljima, bratom i sestrama, te prijateljima, a u budućnosti i vlastitom obitelji i djecom, zamijeni zatvorenim samostanom “bosonogih karmelićanki”. Sestre tog izrazito strogog crkvenog reda, sve vrijeme svoga života provode u siromaštvu, molitvi, kontemplaciji, postu i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez grijanja, noseći sandale na nogama, u vrlo skromnim uvjetima. S vanjskim će svijetom Lucija moći po dogovoru s prioricom kontaktirati kroz dvostruke rešetke, iznimno s obitelji putem pisama i telefona, isto kao i nekoliko godina starija Silvija Ivančić iz Crikvenice, koja je od sredine listopada u karmelićanskom samostanu u Ciudad Realu.

“Svaki čovjek čezne za Bogom, a ja sam čeznula za njim od malena. Kao dijete sam počela s majkom dolaziti na svetu misu kod franjevaca u Samoboru koju je vodio fra Nikola Vukoja. Poslije mise bih mu dolazila i ponavljala da ću biti svećenik, ali nisam pomišljala na samostan i redovnički život sve do kraja osnovne škole. Uvijek mi je bio ideal – ljubiti čovjeka i biti što je Isus bio, da potpuno Njemu dam samu sebe”, kaže Lucija, čijih je 12-13 godina života obilježio – rukomet.

A koliko je bila u tome uspješna, najbolje pokazuje nastup u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske, kao i to da je bila najmlađa u seniorskom sastavu ŽRK „Samobor“, igrajući na visokoj razini s rukometašicama starijim i do 15 godina od nje.

“Dugo vremena sam mislila da je rukomet za mene ideal, jer sam imala talent i ljubav za taj sport. Sve me to s vremenom počelo gušiti, jer sam trčala s treninga na misu. Nisam propuštala treninge, jer kad nešto volim onda sam potpuno u tome. To profesionalno okruženje sve me više gušilo. Mnogi su polagali nadu u mene, a samo sam htjela biti i ostati dijete, igrajući s Isusom, jednostavno, ljubiti ljude kroz taj sport. Bila sam uvjerena da je to moj talent koji trebam iskoristiti i unijeti Isusa u taj svijet novca i slave. Nije mi bilo najbitnije zabijati golove i da mi kliču s tribina, nego da posvjedočim da je Isus živ. Teško je reći koliko sam u tome uspjela, ali bilo je cura za koje vjerujem da ih je milosrdni Bog dotaknuo preko mene”, nastavlja Lucija, istaknuvši prvu za nju veliku životnu prekretnicu – odlazak u Međugorje s 12 godina kada je, kako kaže, mislila da će „puknuti“ .

“Prilikom jedne meditacije o Isusu kao Dobrom Pastiru koji traži svoje ovce, u meni se nešto neopisivo dogodilo, te sam u tom trenutku rekla: ‘Obećajem, ali ne znam što. Potpuno se predajem!’ Postala sam tada svjesna da je to možda stvarno poziv za samostanski život. To me plašilo, počela sam plakati, kući sam se vratila sva zbunjena. Neko vrijeme nakon toga dolazila mi je misao kako bih ja, takva kakva jesam, mogla ići u samostan, a u isto vrijeme razmišljala sam kako je to potpuno pripadati Bogu. Kad sam pogledala u svoje srce, vidjela sam veliki ocean Božje ljubavi u kojem sam pronašla mir, što me potpuno proželo. O nečem takvom je na današnjoj misi fra Pero Kinderić rekao: „Ti si nas, Bože, pozvao i naše srce čezne za Tobom, jer je potpuno Tvoje i Tebi pripada!” dodaje ova buduća karmelićanka.

Neposredno nakon toga, dogodila joj se sportska ozljeda, te su se počele slagati kockice da prestane trenirati i krene putem redovništva.  Gospodin joj se postupno sve više otkrivao i u ljubavi ju vodio – kroz razne situacije, susrete, riječi, a ponajviše kroz tišinu i molitvu. Prema samoći je i ranije osjećala privlačnost. U njoj je prepoznavala put potpunog predanja, premda još nije znala što bi to konkretno značilo, sve dok joj se na Krapnju, gdje je bilo ozračje molitve, tišine i zajedništva, nije očitovao poziv za samostan Karmelićanki u Španjolskoj.

izvor: Bitno.net

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.