Mlada hrvatska redateljica Hana Jušić: ‘Želim raditi filmove o snažnim ženama’

Presretna sam naravno! I tek kad smo se spremali za premijeru i prolazili pored svih tih festivalskih zgrada shvatila sam koliko je ovo velika i bitna stvar za mene, a mislim i za hrvatski film, kaže nam Hana Jušić uz široki, pomalo dječački naivan osmijeh na licu, ne skrivajući veliko zadovoljstvo što je na Lidu sa svojim filmom ‘Ne gledaj mi u pijat’ i kratko dodaje: Jaoooo, sad će još ispasti da se hvalim!

Hana Jušić se ima i zašto hvaliti. Nakon nekoliko uspješnih i nagrađivanih kratkih filmova premijera njezina dugometražnog prvijenca održana je na venecijanskoj Mostri, jednom od tri najveća i najvažnija filmska festivala u svijetu, što je san valjda svakog mladog filmaša ili filmašice.

ne gledaj mi u pijat2

– Reakcije nakon projekcije su uglavnom jako dobre, ljudima se sviđa film, čini mi se da se dosta ljudi identificiralo s Marijanom (glavni lik u filmu, op. a.) što me malo i iznenadilo, ali sam sretna zbog toga. U nekoliko talijanskih medija izašle su pozitivne kritike dok je Hollywood Reporter bio malo suzdržan, otkriva nam Hana prve reakcije nakon svjetske premijere filma na 73. Mostri što je siguran znak da film već ove jeseni kreće na veliku svjetsku festivalsku turneju. A da je film uistinu impresionirao selektore Mostre govori i podatak da je »Ne gledaj mi u pijat« bio prvi naslov koji je izabran za prikazivanje u ovogodišnjem programu Dani autora.

Kako biste gledateljima ukratko predstavili svoj film?

– To je film o jednoj malo čudnoj šibenskoj obitelji i njihovoj odrasloj kćeri koja je odrastala u toj čudnoj obitelji i koja danas traži svoj modus operandi u svijetu. Problem je što joj se taj svijet izvan obitelji čini hladnim i neprijateljskim, a unutar obitelji život joj postaje nepodnošljiv pa pokušava naći način kako da (pre)živi između ta dva svijeta: luđačke obiteljske represije i tog vanjskog njoj stranog hladnog svijeta.

Vi ste rođena Šibenčanka, ima li autobiografskih elemenata u filmu?

– Nema, ali stvarno nema ni najmanje. Ja sam ti jedna štreberica koja je imala lijepo odrastanje i koja dolazi iz vrlo stabilne obitelji (smijeh).

Što vas je onda inspiriralo da napišete ovaj scenarij? Zašto ovaj film?

– Marijana je lik filmske junakinje kakve mene privlače i kakve nalazim zanimljivim, govorim o junakinjama kakva je recimo Hilary Swank u filmovima »Million Dollar Baby« i »Boys Don’t Cry« ili Jennifer Lawrence u »Winter’s Bone«. S njima sam se u nekoj ranijoj životnoj dobi možda identificirala i kad sam sanjala o tome da ću se baviti filmom razmišljala sam da i ja u svojim filmovima imam takve junakinje. Marijana je zapravo rezultat nekog mog udivljenja fikcijom a ne stvarnošću. Šibenik je tu filmska pozornica jer, iako sad živim u Zagrebu, to je ipak moj rodni grad u kojem sam odrastala i upoznala mnogo ljudi i otkud su i moji roditelji.

Gdje ste »iskopali« Miju Petričević koja tumači Marijanu? Ne samo da je sjajna u toj ulozi već suvereno nosi čitav film kao da je godinama ispred kamere a ne naturščik.

– Mia i ja smo rekle jedna drugoj ako film budu uspješan, a ona dobra u ulozi kako će ovo zgodna anegdota, a ako ne bar smo probale. Miju sam upoznala na plaži u Komiži i odmah mi se svidjela fizički a po toj nekoj vibri sam skužila da je ona Marijana kako sam je je zamišljala i da ima tu neku aureolu i unutarnju snagu kakve imaju Hilary Swank i Jennifer Lawrence. To su te glumice koje ti ne dosade kad ih po nekoliko minuta gledaš na velikom ekranu u jednoj sceni i vidiš svaku minucioznu ekspresiju na licu. To sam prepoznala kod Mije i odlučila da probam s njom i eto bila je to dobra odluka! Mia ima tu prirodono urođenu neposrednost koju je kameru prepoznala i zato se nije ukočila na setu jer je bila ono što jest.

ne gledaj mi u pijat3

Je li Marijana vaš alter ego na neki način?

– Ne znam. Možda i je, tko zna što nam podsvijest radi. Ja bih htjela biti Marijana.

Vjerujete li da postoje muški i ženski autorski filmovi?

– Nisam sigurno u to, ali mislim da u tom autorskom kontekstu nema razlike, mislim da tu razliku možda može diktirati tržište i mediji kad pišu o tzv. ženskim filmovima, tj. filmovi za žene. Što se tzv. ženskog autorskog rukopisa tiče, imam ogradu prema tome, nekako ne vjerujem u to. Npr. mislim da bi filmove Zvonimira Jurića mogla režirati i žena. Ili recimo Dalibor Matanić u svojim filmova uvijek ima snažne, važne i kompleksne ženske likove, ali nitko ih ne naziva ženskim filmovima.

Svoj film dakle ne biste etiketirali ženskim iako ga potpisuje redateljica, a glavni lik je žena koja nosi čitav film?

– Ne znam, ali mislim da to nije ni važno za film. Meni je mnogo zanimljivije što su žene u hrvatskom filmu, a ranije i jugoslavenskom, uglavnom bile neki prirepak muškim likovima, žene su uglavnom bile ljubavnice, domaćice, kurve, supruge. Čak i filmovima kao što je »Breza« gdje je žena središnji lik ta Janica je prikazana kao neka pasivna jadnica koja umire, a glavna je faca Marko koji se na kraju pokaje. A da ne spominjem »Rondo« Zvonimira Berkovića, to je najmizoginiji film koji sam ikada gledala. Ili Papićeve »Lisice« u kojem su sve žene nekakve poslušne jadnice. Ja želim raditi filmove o snažnim ženama, a ne nebitnim ženskim likovima.

Izvor: Novi List
Foto: Facebook

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.