FOTO: Kako je šibenska Diskodelija osvojila srpsku prijestolnicu

Sve dok se u sredinom srpnja u inboxu danas nezaobilaznog načina komunikacije, facebooka, nije pojavila poruka u obliku poziva za dolazak u Beograd, teško je, i uz svu našu veliku želju za sviranjem, bilo vjerovati da ćemo u vrlo kratkom vremenu od početka nekakvog ozbiljnijeg postojanja benda i ‘bavljenja’ glazbom baš mi dobiti jednu takvu ‘nemoralnu’ ponudu. ‘Pozdrav Diskodelija, ukoliko do sada niste s nekim iz Beograda kontaktirali mogli bi dogovoriti nekakav nastup’, pozdrav Buki, pisalo je u nešto proširenijoj varijanti. Hm, u Beograd kažeš? Ma ček, ček, da nije kakva šala i pošalica, bila je prva, potpuno mehanička reakcija, koja je bezuvjetno zahtjevala povratak na početak teksta, temeljito iščitavanje svake riječi, klasično ‘ponavljanje i utvrđivanje gradiva’. Nakon nekoliko čitanja, promjene stanja nevjerice u blagi osjećaj zadovoljstva, konzultacije s ostatkom ekipe i odluke o potvrdi laskave, ne financijske, da ne bi bilo zabune, ponude, uslijedila je virtualna komunikacija s Bukijem, za kojeg se u međuvremenu ispostavilo da je bubnjao u Petrolu i Kriškama, a trenutno djeluje u novom bendu Triko, i dogovaranje nastupa predviđenog za kraj godine, koji se uz sve moguće prepreke, ipak ne odbija. U međuvremenu, uz koncert sa Bukijevom grupom Triko u Beogradu, dogovoren je još jedan zajednički nastup u Novom Sadu i avantura je mogla početi.

Na put smo krenuli u pet sati ujutro računajući da motiv odlaska, u za nas prilično egzotično odredište, neće ustupiti mjesto umoru, nagomilanog višesatnim sjedenjem u automobilu, probijanjem kroz beogradski rush-our, za koji se kasnije ispostavilo da je i gori od onog za koji smo pretpostavili da će biti, postavljanju instrumenata, tonskoj probi i samom koncertu. Putovanje svima dobro poznatom dionicom auto-ceste do Zagreba proteklo je u prilično sanjivoj ali ugodnoj atmosferi blage euforije, bilo je doduše i onih koji su taj dio i prespavali, identične valjda svakoj jedinci koja s nestrpljenjem očekuje vrhunac željno iščekivanog događaja. Slavonija nas je dočekala obasjana suncem. Nepregledna ravnica koja se prostire s jedne i druge strane ceste uglavnom je za posljedicu imala nešto veću količinu zijevanja što je značilo samo jedno, bilo je vrijeme za kratki predah, protezanje ukočenih udova i neizbježnu kavu. Nakon kompletnog buđenja i oduševljenja izazvanog povratkom u prošlost u obliku malene bucmaste čaše od 2 dl, čija se valjda jedina funkcija bila zadovoljiti dobro pogođen omjer vina i mineralne, usljedilo je iščekivanje dolaska do granice sa Srbijom. Rutinska kontrola i unaprijed predviđeno zadržavanje zbog prijevoza glazbenih instrumenata prošlo je u ugodnom druženju sa hrvatskim i srpskim carinicima, popunjavanju ATA karneta i komentiranju tema jedinstvenih i s jedne i druge strane granice, uz vrlo srdačan pozdrav simpatične carinice, valjda je ‘pala’ na dalmatinski šarm, ‘Srećan put i ugodan boravak u Srbiji’.

genex-istocna-kapija-beogra

Zadovoljstvo relativno brzog i ‘bezbolnog’ prelaska granice splasnulo je nakon čitanja SMS poruka srpskog teleoperatera koji nas je ljubazno upozorio na promjenu u obračunavanju cijene poziva, poruka i interneta. Dvocifreni iznos poziva, 12,69 kuna, unutar Srbije i prema Hrvatskoj, nešto manji, 8,11 kuna, dolazni pozivi, SMS, 4 kune, i 6 kuna za 100 kb internetske ovisnosi, primorali su nas na kratkotrajno, i do spajanja na besplatni Wi-fi, ipak neželjeno odlaganje najdražih igračkica, promatranje jednako monotonog krajolika i za većinu supatnika ovog putovanja, prvo ukazanje srpske prijestolnice.

Detaljne, i slikama popraćene, upute za dolazak do samog centra Beograda i Leile, dućana vinila, knjiga, caffe bara i prostora za sviranje, koje nam je Buki prije polaska poslao, bile su i više nego dovoljne s obzirom na brzinu kojom smo se kretali praktički od samog ulaza u Beograd. Kako smo imali dovoljno vremena do prvog susreta s našim domaćinima, prepustili smo se razgledavanju okoline i bez obzira na impresioniranost veličinom, Beograd je obasjan dnevnim svjetlom ostavljao poprilično sivkaste tonove. Nešto drugačiji dojam ostavio je ulazak u strogi centar i susret sa višestoljetnim zdanjima, pečatima vremena i kultura koje su nastanjivale ovo područje, a kao i centar bilo kojeg grada, pun života i znamenitosti vrijedne potrošenog vremena kojeg mi na žalost i nismo previše imali.

beograd

Manjak upoznavanja s ljepotama Beograda nadoknađen je srdačnom dobrodošlicom i upoznavanjem ljudi zaslužnih za naš prvi koncert u Beogradu. Počevši od vlasnika Leile, na kojeg smo prvog naišli i koji vjerovatno više vremena provodi u Leili nego u kući, a kojeg smo, valja kazati, na istom mjestu pronašli i sutradan oko četiri popodne kada smo došli po instrumente, pa do organizatora cijelog ovog izleta, Bukija, basiste benda Triko, Zaza, gitariste Bokija, pjevačice Marije, Bukijeve djevojke Ane, i njihovih prijatelja i poznanika, kojima je u beogradsku zimsku svakodnevicu i sivilo dolazak dalmatinske ekspedicija donio tračak sunca, mora i vedrine.

Poslije zajedničkog nastupa pred nešto manje od stotinjak znatiželjnih Beograđana, ostalo nam je vremena za tek kratkotrajno zajedničko druženje i slaganje programa za sutrašnji nastup u Novom Sadu. No, i to je bilo dovoljno da steknemo dojam kako se nalazimo u društvu srodnih duša i istog ili vrlo sličnog načina razmišljanja. Ipak, umor je učinio svoje i svima nam je bilo jasno kako je vrijeme za odlazak na zasluženi odmor.

beograd česma

Buđenje na periferiji Beograda, između gomile zgrada i prometa koji je nivou Šibenika i nema posebnih prednosti, ali pronašlo se vremena za standardnu jutarnju rutinu, kava i kroasan, te se u laganom ritmu rasanjivanja krenulo u još jedan pokušaj, ovaj put nešto konkretnijeg obilaska Terazija, šetnju knez Mihajlovom i Kalemegdana, ručak i spremanje instrumenata za novosadski nastup. Nakon gotovo deset sati vožnje od Šibenika do Beograda, stotinjak kilometara koje dijele Beograd i Novi Sad nisu nam predstavljali nikakav problem, ali zato jeste sam dolazak pred klub CK 13, mjesto koje duhom priziva našu nekadašnju kultnu Mjesnu, ali s puno većim i reprezentativnijim brojem bendova koji su se penjali na novosadski stage. Raskopane ulice natjerale su nas na nekoliko manevara koji su na kraju ipak urodili plodom i pronalaskom prolaza pored iskopanih kanala te se beogradsko-šibenska automobilska ekspedicija, u poprilično hladnoj novosadskoj večeri, parkirala pred sam ulaz u klub. Prvi koncert Trikoa i Diskodelije u Novom Sadu nije iskreno govoreći privukao veliki broj publike, no i onih tridesetak prisutnih moglo je nakon dvosatnog nastupa otići zadovoljno što se uostalom vidjelo i po njihovim reakcijama nakon koncerta. Treba li posebno napominjati kako od Novog Sada, osim onih uličica koje su mogle biti recimo i u Vinkovcima, nismo vidjeli ništa, a prvobitna želja za upoznavanjem noćnog života u Beogradu, u koji smo se vraćali nakon koncerta, splasnula već negdje na pola puta između Novog Sada i Banovog brda, naše beogradske baze. Vidno iscrpljeni i umorni dogovorili smo jednu dužu jutarnju kavu na kojoj smo se uspijeli malo više ispričati, dogovoriti neke buduće suradnje, ali i preuzeti odgovornost za ponovni susret i uzvrat gostoprimstva u Šibeniku.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.