SARA RENAR: Puno lijepih uspomena veže me za Šibenik

Sara Renar široj publici predstavila se 2013. godine albumom jednostavno nazvanim ‘Djeca’. Koju godinu kasnije izdaje EP ‘Jesen’, potom joj struka uručuje diskografsku nagradu Porin za najboljeg ženskog izvođača i stvari se naglo mijenjanju. Od ‘Djece’ do ‘Jeseni’ i bez Porina broj obožavatelja kantautorice je porastao, no s Porinom krivulja potražnje za koncertima Sare Renar naglo je porasla. Ipak, to nije slučaj sa Šibenikom gdje je Sara održala unplugged koncert ispred caffe&wine bara Vino&INO. Ove godine, pak, u Krešimirovom gradu, točnije u Azimutu započela je turneju od 20 koncerata sa svojim tročlanim bendom kojeg čine Luka Geček, Zdeslav Klarić i Anže Kristan.

DVA PREDIVNA LJETA

U Šibeniku započinješ svoju turneju. Koncert u Azimutu je slučajno ili planirano ‘upao’ u raspored?

U principu, već duže vremena imala sam želju nastupiti u Šibeniku u bend varijanti. Prije dvije godine svirala sam akustično u Vino&INO. Dogovorili smo O’Haru u Splitu u subotu, onda je bilo logično da spojimo to sa Šibeniku. Meni je Azimut drag klub iz nekoliko različitih priča. Tu sam provela dva predivna ljeta na Terraneu i generalno, nešto ekipe s faksa došlo je raditi u Šibenik, neki među njima tu su se vratili. Sve skupa, puno lijepih uspomena veže me za ovaj grad.

Moram pitati za Porin. Išlo je ‘Djeca’, ‘Jesen’ zatim Porin? Znači li tebi osobno ta nagrada? Je li ti donio kakve promjene?

Promjene osjetim, sigurno. Nakon tog Porina instant smo ‘zbukirali’ dvadeset koncerata tako da mi se s te strane dosta toga promijenilo u kratkom roku. Dala sam otkaz u firmi. Arhitektura je ozbiljan posao, arhitektica sam po struci. Vidjela sam da ne postoji opcija da ću raditi do 17 sati, doći doma i raditi glazbu cijelu noć. Ti si mrtav čovjek nakon toga. Mislim, na kraju, obje stvari pate. Dulje vrijeme sam se mislila da moram pronaći drugi oblik preživljavanja, a da nije uredski posao. A ovo s Porinom natjeralo me da odlučim, da kažem: ‘OK, ako se ikad namjeravam ozbiljno baviti glazbom, sad je vrijeme’. Dakle, to je jedna stvar koju mi je, uvjetno rečeno, donio Porin. Druga stvar, odjednom je eskalirao medijski interes i potražnja za koncertima, što je isto super. Jedino što sam dala otkaz u struci da se mogu baviti glazbom, a mjesec dana imala sam osjećaj kao da samo trčim s jednog intervjua na drugi. To je sve sastavni dio, znam. Ali bilo je: ‘Isuse, ljudi, pustite me da sjednem doma, napišem pjesmu’. Porin nije novčana nagrada. Od njega mogu zaraditi samo ako ga prodam na Njuškalu. Makar je to sve malo i smiješno. Glazba je ista kao i prije dva mjeseca, a sad odjednom tu je taj nekakav status gdje je to ‘wow’. Neposredno osjetim koliko su se promijenile stvari u percepciji drugih ljudi oko mog rada. Nemam sedamnaest godina pa ne mislim da sam neka veličina radi toga, ali vidim kako je smiješno da je odjednom pjesma ‘Jesen’ totalni art, a do prekjučer dio medija nije bio siguran je li to estrada ili je to underground. Samo treba pametno plivati u svemu tome i to je to.

Nedugo nakon što sam nekolicini najavila intervju s tobom znalo je biti komentara poput toga da si ti sad još jedna u nizu djevojčica s gitarom koje su se pojavile, a koje ‘nisu baš nešto’.

Kao prvo, već dugo nisam djevojčica, a i nisam baš ni bila djevojčica s gitarom – to sam bila jedno kratko vrijeme. Sad sam djevojčica s osamsto kablova, laptopom, glavom punom detalja o svakoj pjesmi i razgovorima s ton majstorima, satima prije svirke, o tome ‘što, gdje i kako’. Mediji, čak i underground portali, veoma žele etiketirati stvari na prvo ‘loptaški’. Ovo naprosto nije to. Ima dio stvari gdje sam ja, uvjetno rečeno, djevojka s gitarom, šest stvari gdje sam djevojka kojoj je jako bitno da ima produžni kabel na pozornici.

Možemo li uopće govoriti sad o tom nekakvom valu kantautorica u Hrvatskoj?

Mislim da možemo generalno govoriti o novom valu mladih glazbenih snaga neovisno o spolu. To mene užasno nervira. To, ženska kantautorska scena. Nitko ne ističe ako je netko muško i bavi se glazbom.

Drago mi je što tako kažeš jer isto mišljenje vlada i na filmskoj sceni, odnosno isto govori i redateljica nove generacije, Hana Jušić.

Pa,da! To mi je totalno suludo. Što smo mi cure retardirane pa kad nešto napravimo to je neko natprirodno dostignuće? Evo zoran primjer, Luka Belani je glazbenik i kantautor, a Sara Renar je pjevačica. Uz sav respekt vrhunskim vokalima koji postoje na estradi, ali ja nisam baš samo pjevačica, a nisam ni primarno samo pjevačica. Ali, generalno, ima super mladih snaga u cijeloj regiji. Raznovrsno žanrovskih, neke tradicionalnije kantautorske forme poput Dunje Ercegović/Lovely Quinces, pa Irene Žilić, Nine Romić, pa onda ove neke sulude stvari koje radi Ivana Picek, potom Pridjevi, Valentino Bošković. To su ljudi za koje ne možeš vjerovati koliko su dobri. Da nismo svirali tu, danas bi bila u Zagrebu na koncertu. Svašta se događa. I na hip hop sceni. Nekako, kad netko kaže da nemaju što novo poslušati, gdje izaći u ovoj državi, čini mi se da pričaju gluposti.

Planovi za ljeto? S obzirom na ovih najavljenih 20 koncerata u sklopu turneje. To je zbog toga da bi imala slobodno ljeto ili ipak nešto treće?

Ne, ne. To je da maksimalno sviramo jer to svi volimo, a sad napokon i možemo. I dobra je prilika za isprobati uživo neke nove uratke. Još sam daleko od faze da mogu govoriti o nekom zamoru materijala pa da moramo stati, uzeti godišnji, odmoriti se. Ne, sad treba zapeti i raditi, a to je ovo što sad radimo. I volim to. Posebno je super kad se zareda ovako par koncerata. To je kao u kazalištu. Tri projekta radila sam s MontažStrojem i onda, kad se zaredaju te izvedbe, premijera je uvijek stres i trauma, a kad krene ponavljanje, onda si totalno unutra. Još kad se putuje, stvarno ne postoji ništa drugo, osim tu i tamo nekog intervjua na radiju i toga da se ide svirati. Nitko te ne gnjavi doma, nemaš obveza, frenda kojeg si zaboravio nazvati, a rekao si mu da ćeš ga nazvati. Ne, ne, ideš okolo, radiš i to je baš lijepo.

NE POSTAVLJENIM OBRASCIMA

Razlika između prvijenca ‘Djeca’ i nagrađivane ‘Jeseni’?
Ja sam puno naučila. Ubaciš se u to neko putovanje s glazbom i, kao u bilo kojem poslu, kad kreneš raditi, stekneš iskustvo i vidiš što činiti, što ne, što za tebe funkcionira, što sve produkcija može napraviti, na koje načine. Savladala sam rudimentalne glazbene programe pa se i ja mogu sporazumiti s producentima što hoću, a to mi je otvorilo i alat u promišljanju stvari. Mislim da svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo, pa tako i s jednog albuma na drugi, nadam se i treći.

Što je s tim kratkim nazivima albuma? Jedna riječ, ravno u glavu bez puno razmišljanja?
‘Djeca’ je zbirka pjesama nastala u duljem vremenskom periodu, tema je koja veže moje odrastanje u mnogim pogledima, a na ‘Jeseni’ sam se htjela poigrati formom. Jer skužiš da ponavljaš zadane obrasce tipa formata albuma, koji je zapravo proizašao logikom ploče kao medija koja je imala a i b stranu. Kad je došao CD zadržala se minutaža, ali se više ne okreče ploča. Onda  kad je to postalo ovako potpuno virtualno i nepostojeće, kad je sve samo file na nekom hard discu, pitanje je koliko ima smisla ponavljati sve te obrasce kad, realno, nema ništa što te ograničava. Eto, zbog toga je ‘Jesen’ nešto između EP-a i albuma. Imali smo još neke stvari, ali htjela sam da te četiri pjesme i instrumentali budu zaokruženi, da ispričaju priču, da budu jedna cijelina. Pa sad, ako to traje 28 minuta, a ne 50, što onda?

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.